Pohvala upravljanju vremenom

Vrijeme,tuš, by me

Ne pijem kafu. Ne volim kafu. Međutim, ta kafa svugdje i svagdje na svijetu ima i jednu drugu dimenziju. Slika kafe i neke poznate ili nepoznate osobe koja pije svoju kafu svugdje nekako sadrži i taj podtekst vremena. Neki piju kafu sporo, sa ćejfom. I ne mogu je piti nikako drugačije. Tim ljudima je kafa izgovor da se sjedne i raspreda. To su ljudi koji nikud ne žure jer, zaboga, ili nemaju potrebu, ili, jednostavno, ne žele žuriti. Drugi, pak, kafu piju brzo, trčeći ulicama, avenijama, buleverima, stepenicama poslovnih zgrada i šoping-centara. Piju svoj Starbaks, svoju Lavacu s nogu, svoj Frank katapultiraju iz šoljice kada jutrom žure na neko sivo ili manje sivo mjesto, u svoj boks.

Tako kafa, tačnije način njenog pijenja, postaje istovremeno i paradigma ubrzavanja života i paradigma težnje da se život živi sporo, sa ćejfom. Divergencija društva na one koji žive sporo i one koji žive brzo nije novijeg datuma. Tačno je da moderno društvo ima zlobnu tendenciju da proglašava one koji vole sporost za lijene, trome, neproduktivne. Ali potpuno isto društvo proglašava one koji žive brzo za besosjećajne, površne, adrenalinske ovisnike, neljudske spodobe, mašine, ljude na traci.

Da li to znači da je problem, mali bezimeni paradoks, onda u društvu, a ne u onima koji žive život neprilagođeno sporo ili bešćutno brzo?

Nedavno je, po ko zna koji put, dokazano kako je Albert Ajnštajn bio u pravu kada je u svojoj Specijalnoj teoriji relativiteta tvrdio kako vrijeme brže teče za objekt koji se kreće nego za onaj koji egzistira u statičnoj maniri. Nebitno je kako su naučnici ovaj put odlučili potvrditi Ajnštajnovu tezu. Bitan je podatak da je naučnicima stalno do toga da mjere vrijeme, da ga cjepkaju, i da se takmiče koliko ga precizno mogu izmjeriti.

Vrijeme je opcesija nauke. Nauka je korifej racionalizma. Vrijeme je, dakle, alatka racionalnog razmišljanja.

Zapadno društvo je imanentno racionalno. Nije mistika to što obilježava ovo društvo. Zapadnom društvu stalno treba precizirati vremenske odnose i kvante vremena. Jer, to društvo živi pod diktatom vremena. Tom društvu je bilo lako izmisliti moto „živi brzo, umri mlad, budi lijep leš“, sve sa slikom slatkog Jamesdina iznad.

Josif Brodski je jednom prilikom poredio Zapad i Istok. Tom prilikom je ustvrdio da Zapad živi dominantno u dimenziji vremena, a Istok u dimenziji prostora.

Možda će nam se ova njegova tvrdnja učiniti isuviše pojednostavljenom i banalnom, ali ogromni prostori, pustare, stepe zaista gase osjećaj za vrijeme.

Idealizam socijalizma počivao je i na njegovom suhoparnom racionalizmu-8 sati spavanja, 8 sati rada i 8 sati slobodnog vremena. Onda je kapitalizam shvatio da je to glupost i da je 8 sati slobodnog vremena previše, pa je, ne govoreći nikom ništa, produžio radnu satnicu...produžio radnu satnicu.  Ali, nisu samo socijalna uređenja ta koja komanduju našim vremenom.

Vrijeme postoji samo u suodnosu sa drugima. Naš šef nam daje rok, posao nam počinje u 9, djeca se vraćaju iz škole u šest...Odbiti diktat vremena u modernom društvu moguće je jedino ako postanemo pustinjak.

Ipak, bojim se da su i Pokret sporosti i Ubrzanje života dvije laži, dva lica iste diktature. Nazvaćemo tu diktaturu Onemogućavanje slobodne volje pojedincu. Oba načina života se pokušavaju nametnuti, ne poštujući unutrašnji sat pojedinca. Ljudima koji vole brz život, ljudima kojima je to prirodno stanje organizma, nameće se istilah, a onima koji bi da ćejfe, e njima se nameće satnica, ultra-gigabrzina reakcije kao preduslov imperativa produktivnosti.

Još gore, tu je i doslovno shvatanje ove dvije oprečne filozofije življenja. Pa se tako stvari, u kojima bi trebalo uživati- hrana, vođenje ljubavi, čitanje-rade brzo, čime se sve te fine radnje obesmišljavaju i ubijaju. Ljudi ispunjavaju svoje prazno vrijeme hobijima koji im ne trebaju i ljudima koji ih smaraju. I onda, kada im ponestane vremena, traže krivicu u nekom bezličnom tiranu. Ali, s druge strane, ljudi u redovima na šalterima zadržavaju službenike, pričajući im svoje lične probleme i razloge što su se našli pred šalterom. Opštinske sudije prozivaju stranke pet, deset minuta nakon vremena koje je naznačeno u sudskom pozivu. Tramvaj kasni. Ljudi ne poštuju tuđe vrijeme. Ljudi pričaju previše i predugo onda kada to nije umjesno. Ljudi sporo govore. Ljudi sporo iznalaze rješenja, sporo dođu na neku ideju. Sporo se kreću uskim trotoarima. Ljudi presporo voze autoputem, a prebrzo gradskim bulevarima.

Bojim se da ne živimo u nekom vremenu brzog ili sporog življenja. Bojim se da živimo u vremenu neprilagođenih brzina, brzina izbačenih iz konteksta. Nikakav, naime, pokret Sporosti, neće vas spasiti ako presporo budete prelazili pješački prelaz u najprometnijoj gradskoj raskrsnici. A ni sreću vašeg braka neće spasiti ako stalno svršavate prije supruge. O, da.