Boyhood

„Dječaštvo“ (eng. Boyhood) je igrani film američkog režisera i scenariste Richarda Linklatera u kojem glavne uloge igraju Ellar Coltrane (Mason Evans Jr), Patricia Arquette (Olivia Evans), Ethan Hawke (Mason Evans Sr), Lorelei Linklater (Samantha Evans). Film je doživio premijeru 2014. na Sundance film festivalu i otad je jedan od najhvaljenijih filmova koji su se pojavili ove godine. Kuriozitet filma je to što je sniman sa istom glumačkom postavom 12 godina, od maja 2002. do oktobra 2013. te je ovim realnim vremenskim kontinuitetom uspio vjerodostojno prikazati  jedan period biološkog  razvoja ljudskog bića. Snimanje filma počelo je bez završenog scenarija. Svaka godina snimanja ostavljala je  formu otvorenom i režiser bi se svake iduće godine dogovarao sa ekipom oko toga kako dalje. Ova poluimprovizacija filmu svakako daje šarm, ali predstavlja u isto vrijeme i najslabije dramaturško mjesto. Od filma „Dječaštvo“ bismo očekivali“da obrati pažnju na sve segmente razvoja jednog dječaka.Međutim, toga nema. Razvoj seksualnosti je mudro sklonjen pod tepih, kako bi film ne bi  dobio onu oznaku da nije podoban za sve uzraste.  Možda je bilo bolje da je režiser ostao pri prvobitnoj nakani da film nazove „12 godina“, ali se prepao reakcije velikog holivudskog tata-mate, Brada Pitta, koji je producirao i glumio u filmu „12 godina ropstva“.

O čemu film „Dječaštvo“ govori? Već se iz naslova da zaključiti kako govori o odrastanju, o pretvaranju iz dječaka u tinejdžera, iz tinejdžera u gotovo muškarca. Ko je glavni lik? Iz naslova bi se također moglo zaključiti da je to mladi Mason Evans Jr. On živi sa svojom majkom, Oliviom, i starijom sestrom, Samanthom, negdje u Texasu. Olivia nije završila fakultet, zatrudnila je dok je bila u vezi sa Masonom Evansom Sr i rastala se od njega. Ona se u toku filma udaje, preudaje, sastavlja i rastavlja te naposlijetku gorko lamentira nad svojoj sudbinom kletom u šta joj je prošla mladost. Ako nekome radnja ovog filma ne bude sasvim jasna, naravoučenije će zasigurno biti jasno „ako jednom udarite glavom u zid, idite do drugog zida i ponovo udarite glavom“.

U međuvremenu,  Mason  otkriva svijet i pravila življenja, dok se Samanthi, Masonovoj sestri, kako doznajemo iz filma, uglavnom ništa ne događa. Problem sa ovim filmom je upravo u liku Samanthe. Ona je tu, ali kao da je nema. Što se zbiva sa djevojkom dok odrasta? Što se to događa u njoj, čemu se raduje, što je čini tužnom? Oko nje nema nikakve radnje, ona je potopljena u moru banalnosti.

Radnja ovog filma se dešava usput, kao i život sam, između tačaka životnih lutanja Masonove majke. Sva dramska motivacija i objektiviziranje radnje i činova junaka su u životu navodno sporedne junakinje–Olivie. Ovaj film jeste divan, topao, ljudski. Osvještava univerzalne stvari i nizove događaja kroz koje smo gotovi svi prošli. Ali, da li je to umjetnost? Život nema okvir. Umjetnost uvijek ima okvir – bile to korice knjige, ram slike, granice pozornice ili frame u filmu. Umjetnost i jeste umjetnost jer uokviruje pomno odabrane momente iz života, izdvaja ih u neki ram i daje im značenje. Međutim, ovaj film kao da oscilira iz, sa jedne strane, nepostojanja okvira jer, bar na kraju, nema završetak, ostaje otvoren, i, sa druge strane, pogrešnog odabira izdvojenih momenata za koje nije jasno zašto su odabrani. Recimo, u jednom trenutku, Mason, kojem je tada svega šest godina, sa malo starijim drugom, gleda reklame za ženski donji veš, da bi zatim Mason pokopavao poluraspadnutu pticu u dvorište. Linklater prebrzo prelazi preko ovih trenutaka, a u isto vrijeme ih diže na pijedestal kao neku vrstu univezalne mudrosti koju dječak fizički dodiruju, a da je nije svjestan. Ipak, od tih svih trenutaka, jedan je ipak nadprosječno uspio, i to upravo onaj koji je urađen sa maksimalnim mogućim stepenom improvizacije, kako je to kasnije izjavio sam Ethan Hawke. To je trenutak kada su otac i sin na kampovanju i razgovaraju mogućem nastavku filma „Ratovi zvijezda“jer prenosi neposrednost odnosa između sina i oca te daje realističnost trenutku. Drugi momenat „malih stvari“ koji u filmu također treba pohvaliti jer je isto tako iskren, mada ne toliko improviziran kao spomenuti razgovor, jeste također sa kampovanja, kada otac i sin gase vatru, na vrlo muški način  – uriniraju na pepeo.

Film ne daje nikakva osvježenja u pogledu fotografije. Sve vezano za rad kamere je već viđeno. Kao da se cijeli rad filmske ekipe oslonio samo na neobičnost dvanaestogodišnjeg perioda snimanja. Vidimo lijepe pejzaže, vidimo mnogo vožnje, osjetimo kameru koja je u kolima ili na kolima, što pojačava realističnost snimanja, vidimo neobične interijere malih, montažnih kućica, koji su prilično interesatni, ali to je otprilike sve.

Ipak, ovaj film zaslužuje jedan veliki aplauz za mladog Ellara Coltrana. On je odglumio Masona Evansa Jr sa velikom dozom nepatvorenosti. Odabir nekih drugih glumaca je bio relativno loš. Dok na jednoj strani imamo šarmantnog i mladolikog Ethana Hawkea, sa druge strane imamo Patriciu Arquette koja na početku filma izgleda kao neka ohrndala grunge mama, a na kraju filma kao baka vlastitoj deci i mama svome prvom suprugu. Njen iznureni izgled, odabir šminke i odjeće, zamara publiku. Čak se povremeno ima osjećaj kako su Ethana Hawkea izvukli iz rokerskog fazona i ležerne odjeće, ubacili ga u neko odijelce sa kravaticom, natjerali ga da pusti brčiće samo kako bi izvukli Patriciu Arquette iz njene ostarjelosti i zamorenosti. No, Ethan Hawke i takav izgleda opet bar 15 godina mlađe od Patricie. No, Patriciji više nego dobro stoji uloga istrošene žene, tako da izgleda kao da nije ni glumila, što joj daje dobre izglede za Oskara.

Da je ovaj film snimljen za godinu ili dvije dana i da su odabirana djeca koja bi glumila jednu te istu ulogu u različitim fazama odrastanja, ovaj film bi bio samo još jedan u moru. Međutim, produkcija i vremenski period u kojem je sniman, čine ga izuzetnim. Već sada je sigurno da će ući u istoriju filmografije i da će pokupiti nekoliko Oskara jer se razlikuje od filmova koje Holivud trenutno nudi.  Prva stvar koju treba uraditi kada vam se neki momak/djevojka sviđa za nešto ozbiljnije jeste upitati sebe kako bi ta osoba izgledala ako bi joj oduzeli par glavnih fora. Ako je i tada podnošljivo, onda idite dalje. Šta dobijamo kada filmu „Dječaštvo“ oduzmemo dvanaest godina? Nakon sat vremena, dobijemo dosadu u kojoj se sve presporo odvija. Ovaj film naročito postaje mučan za mušku publiku, jer su dečki to već prošli uživo i bilo im je dovoljno mučno te nemaju snage to još i odgledati. Najdramatičniji trenuci flima su kada Masona očuh ošiša, kada očuh udari Oliviu i kada isti očuh porazbija čaše i tanjire za ručkom. Sportski komentatori bi rekli „kakva propuštena prilika“. Da, kakva propuštena prilika za razvoj dramske napetosti i zapleta. Idući najuzbudljiviji trenutak u filmu je nekih sat vremena kasnije, kada Mason nalakira nokte.

Šta još reći od filmu „Dječaštvo“? Da je to film u žanru drame, u kojem nema drame. Da je ocijenjen kao svjež i interesantan, zgodan film, nešto što se treba pogledati. Ali samo jednom. Ovakav eksperiment je dobro uraditi, ali ne i ponoviti. Međutim, ptičica mi govori da Robert Linklater ima namijenu snimiti nastavak, koji bi pratio Masona od koledža do ulaska u svijet odraslih muškaraca. Nadajmo se da se Linklater šali.