Dakle, pogledala sam film „Još uvijek
Alice“ (eng. Still Alice) i imam svašta nešto za reći.
A to što imam reći se svodi na: plakala
sam uz ovaj film. Kada na ovom blogu pišem o filmovima, onda stvarno mrzim
prepričavati o čemu se radi. Jednostavno, to tako ne ide. Ako hoćete da vidite
o čemu se radi, nađite prepričatore. Ali eto, ukratko- to je priča o ženi koja
u 50. godini otkrije da boluje od Altzeheimerove bolesti.
Kao neko ko je maštao da radi na Max
Planck institutu na fundamentalnim istraživanjima ove bolesti, svakako da sam
ovaj film vrlo pažljivo gledala. Ali, istraživanja i svi ti naučni radovi me ne
mogu natjerati da zaplačem.
Slika žene, nekada važne i uticajne koja
se cijepa kao da je od krtog papira, jer joj se cijeli svijet ruši, ne može nas
ostaviti ravnodušnim. Heroina Julianne Moore u ulozi Dr. Alice Howland je
vandredno dobra. Vješto je izbjegla patetiku koju ovaj scenario krije i
obogatila film svojom izvedbom. Tu je i cijeli njen svijet- muž, kojeg glumi
Alec Baldwin,djeca, okolina...sve je izuzetno realistično. Ovdje čak volim i
inače mi mrsku Kristen Stewart, u ulozi mlađe kćerke Alice, Lydiae.
Scenario filma je adaptiran prema
istoimenom romanu Lise Genove, iz 2007. Ja bih, pored scenarija i glume,
pohvalila i kinematografiju, za koju je bio zadužen Denis Lenoir, zbog
trenutaka koji nam pokazuju kako Alice gubi kontakt sa vojom okolinom, kada
kamera koristi plitke planove i defokusira pozadinu, jer je upravo ta izmaglica
ono kako Alice vidi svijet.
Ovo je film o borbi sa sobom, o ljubavi, o
porodici, o razgovorima sa sobom samim. Jer, teško se suočiti sa činjenicom da
će se ova planeta jednom okretati i kada nas više ne bude, a još teže je kada
to spoznate, a istovremeno gubite dodir sa tim svijetom. Šta je naša
komunikacija sa svijetom? Naš posao, naša porodica, prijatelji, hobiji,
omiljena jela...sve to je ono što nam daje identitet. Prestrašno je biti živ i
biti istovremeno svjestan kako se taj identitet gubi, da kopnimo i pretvaramo
se u ništa. Smrt je ljepša kad dođe naglo i cijele nas isključi. „Još uvijek Alice“ pokazuje koliko je naš
vlastiti identitet konstrukt, kako ne postojimo mimo neke ravnoteže molekula u
našem organizmu. Kopnjenje duše i uma dok tijelo još gura „ono svoje“, pretvara
nas u neljudsko biće, koje mora bježati u tamu stigme.
Ipak, treba imati na umu i činjenicu da
većina oboljelih od Altzheimerove bolesti nema socijalne privilegije kao Alice i
njena porodica. Njihove sudbine su još stravičnije. Najgore od svega je to što
čak ni najbliži često ne prepoznaju na vrijeme znakove bolesti ili oboljele
ismijavaju.
„Još uvijek Alice“ je film o empatiji, o
vezama, o razumijevanju, o ljepoti ljudskog uma. Slomiće vam srce.
Nema komentara:
Objavi komentar