.jpg) |
| Ohrndalo Bijelo dugme jošte crpi jugonostalgiju |
U naše rječnike brzo je ušao termin „jugonostalgija“,
koji je trebao etiketirati sve one koji su kritikovali politike novonastalih
ex-Yu država, ali je ubrzo postao stankovićevski „žal za mladost“ i marketinški
trik za prodaju raznih džidža i traljave muzike. Tako je ovaj val početne
subverzivnosti evoluirao u kič, kojeg više ni pas s maslom ne može progutati.
Legenda kaže da je termin nastao negdje u tuđmanovskoj Hrvatskoj, mada nije
isključeno ni to da je možda nastao u miloševićevskoj Neo-Krnjoj-Jugoslaviji. Tih
turbo devedesetih, govoriti o Jugoslaviji znaćilo je staviti vlastitu glavu na
panj i sebi zatvoriti sva vrata iza kojih se moglo makar malo zaraditi. Biti
jugonostalgičar onda značilo je biti pobunjenik, pripadati avangardi i
strahovati za svoj život. Termin je jednoznačno upućivao na sve one koji su se
protivili raspadu Jugoslavije i koji su govorili kako se u toj „Titinoj
Jugoslaviji“ mnogo bolje živjelo. Ti i takvi jugonostalgičari su zaista bili
element koji je mogao potkopati planove novonastalih državnih tvorevina,
međutim, to se nije dogodilo. Ipak, mit o „Titinim vremenima“ jošte živi i postojan je kano klisurina.
„Nostalgija“ to mu ga dođe na ovim stranim jezicima
nešto kao kod nas „čežnja“. „Jugonostagija“ će, prema tome, biti „čežnja za
Jugoslavijom“. Znate, to je ona čuvena priča o crvenoj knjižici sa kojom se
svugdje moglo putovati, ona priča da se moglo zaspati na klupi u parku, o JNA
druženjima, o tome kako je svak poštovao svakoga, o socijalnoj pravdi, o Trstu po farmerke, rokenrolu i urbanosti. Ova
priča se toliko vrtila i gotovo da je svaka televizija imala neku seriju ili
talk-show na ovu temu u kojoj se lamentiralo nad državom koja više ne postoji i
tome kako nam je bilo lijepo u njoj. U Bosni se uvriježio i izraz „Titin vakat“. Kako je ponavljanje jedan
od načina građenja komičnog, tako se i fenomen jugonostalgije od početnog subverzivnog
impulsa pretvorio u sopstvenu parodiju. Jugonostalgija je svedena na čežnju za
klupom i crvenom knjižicom.
Cijela priča koja je trebala kritikovati mane
novonastalih sistema suzila se na patetičnu, jeftinu i licemjernu nostalgiju za
onim što je izgubljeno. Isti oni ljudi koji se nisu nimalo pobunili kada su
mobilizirani da puškama ubrzaju raspad
Jugoslavije, danas pričaju o crvenoj knjižici, koncertima i klupama. Ono
što je imanentno ovoj jugonostalgiji jeste njena nadojenost kičem i korištenje
istog tog kiča kao reklame. Sa dolaskom najdemokratičnijeg medija, interneta,
svako je mogao reći šta ga i gdje boli te postaviti slike proizvoda iz doba
„Juge“. I, umjesto kritike društva, jugonostalgija je gotovo preko noći postala
banalnost. Javile su se stranice koje su donosile fotografije jugoslovenskih
proizvoda, uglavnom su to bile razne jugoslovenske kopije svjetskih brendova,
poput „Ovokata“ (inačice „KitKata“), „Eurokrema“ (umjesto „Kinderlade i
Nutele“), „Juge“, „Fiće“, „Boljeg života“, „Bijelog dugmeta“ (vjerovatno
jugoslovenski Rolingstonsi). Jugoslavija je imala sve svoje proizvode, od igle
do lokomotive i ti su prozvodi možda bili loše kopije originala, ali to
Jugoslovenima nikad nije smetalo jer se uvijek moglo „otići u Trst po farmerke“.
Jugoslavija je mogla proizvoditi sve ono što je Jugoslovenima bilo potrebno,
bila je ekonomski nezavisna od kapitalističkog Zapada i istovremeno bogatija od
zemalja Varšavskog bloka. Jugoslavija je živjela san Nesvrstanosti. Prosto nas sad čudi kako se ta država raspala kad je
bilo toliko dobro. Arhiviranje prošlog
vremena na internetu, po kućama i ulicima je bolest koja arhivatorima ne
dozvoljava da krenu naprijed. A uzrok ove bolesti arhiviranja jeste želja da se
život živi u kontinuitetu, a ne u fragmentima. U trenutku kada se svjetovi
raspadaju, ljudi se hvataju za lijepa sjećanja. S te strane gledano, fenomen jugonostalgije je
razumljiva reakcija na sliku svijeta koji se raspada. Međutim, problem sa ovim
vidom skupljanja fragmenata prošlosti jesu određene nuspojave, koje su uništile
ideju jugonostalgije posprejavši je zlatnim prahom, roze šećernim mrvicama i
mirisom ljubičica iz pjesme „Druže Tito, ljubičice bijela“.
Sve više mladih
ljudi, koji nisu ni rođeni u Jugoslaviji ima simptome jugonostalgije. To je ono
što antropolog Arjun Appadurai u svojoj knjizi „Modernity All Large: CulturalDimensions of Globalization“ „armchair nostalgia“, odnosno „nostalgija
iz fotelje“ koja se odnosi na osjećaj nostalgije bez proživljenog iskustva.
Ipak, prava „armchair nostalgia“ prema Appaduraiu podrazumijeva i odsustvo
kolektivne svijesti, što nije slučaj sa jugonostalgijom, ali u nekom širem
obliku, pojam se može primjeniti i na nove naraštaje jugonostalgičara.
Problemi jugonostlagije su bili i ostaće banalnost, licemjerje i idejna pornografija. Nedostatak subverzivnosti, kritike i ironije je od fenomena jugonostalgije napravio Čunga-Lunga žvaku−proizvod koji je simpatično upakovan u šareni papir i veselu sličicu, ali nakon nekoliko sekundi sladunjavosti postaje bezukusan.
Ova vrsta nostalgije je izričito komercijalna. Ona je proizvod koji vas tjera da kupujete druge proizvode iz iste domene. To je, recimo, kada ljudi masovno počnu nositi majice sa likom Che Guevare, a nemaju nikakve veze sa kubanskom revolucijom. I sad su oni, tobože, subverzivni i bune se protiv kapitalizma kupovinom proizvoda. U slučaju jugonostalgije novi naraštaji nostalgičara se kunu u Titu, piju kafe u kafićima „Tito“, slušaju „Bijelo dugme“, Đorđa Balaševića, pa čak i Brenu te niz drugih izvođača jer je to muzika iz „Titinog vakta“. Na stranu umjetnička vrijednost i žanr ove muzike. Na stranu to što smo i mi slušali „Led Zeppelin“, „Pink Floyd“ jer je to bila muzika naših roditelja. Stvar je u tome da neko, poput Gorana Bregovića, kupi kajmak zahvaljujući ustajalom proizvodu i da ohrabruje trošenje. Tako je opet Dugme okupio Brega, i na račun fenomena jugonostalgije i naivnosti publike pokupio koju kintu. Vlasnici kafića koji se zovu „Tito“ nikad nisu gladni, dok omladina koja tu sjedi moljaka za koju marku od roditelja „na kafu“. Ne čeka ih svijetla budućnost, šansa za razumnu karijeru i sigurnost. Stranka koja se registrirala pod etiketom jugonostalgije, kao „komunistička“, vrlo je brzo glasove svojih birača prodala SDA, koja je uz SDS i HDZ potkopala temelje komunističke bivše Juge.
Nema komentara:
Objavi komentar