Pilula za tugu

Tanchou Mandala  (2001) 
 Japanese Red-crowned Cranes;Grus japonesis

Sjedim uz prozor, u uglu, što dalje od drugih gostiju, i pijem svoj čaj. To je japanska verzija zelenog čaja, servirana u jednostavnoj šoljici bez drške. Ispijanje ovog čaja je moj omaž japanskom nobelovcu Yasunari Kawabatu i njegovom istančanom stilu pisanja. Japanska grnčarija i ceremonija čaja su, naime,  temeljni motivi njegovog romana „Hiljadu ždralova“, ali i neuobičajeno mjesto gdje introspekcija nađe procjepe u duši i istoči se vani, kroz prozor, na ulicu i među ljude. Za dubinsko opažanje svijeta oko sebe i razmišljanje potrebna je samoća, koju moderno društvo prečesto naziva pukom socijalnom fobijom ili depresijom. Biti sam, introvertan i melanholičan, već su odavno anatemizirana ponašanja. Imperativ sreće, pa makar one odglumljene i suhoparne tjera milione ljudi širom svijeta da tugu, melanholiju i introvertnost liječe pilulama koje modifikuju raspoloženje. Sa televizijskih stanica se ori „mislite pozitivno“, sreća se mjeri brojem izlazaka na prebučna i prenatrpana mjesta  u kojima bijeli šum stotina zvukova različitih frekvencija cenzuriše unutrašnji glas. Sretan možeš biti i ti, samo moraš prestati razmišljati.

Pijem čaj i čitam svoj primjerak časopisa Nature, izdanje posvećeno depresiji i paralelno guglam statističke podatke o tome u koliko su lijekovi iz klase antidepresiva i anksiolitika u upotrebi širom svijeta. Jedini podatak koji ne mogu naći je to koliko ljudi neopravdano uzima ove lijekova, jer im je to brži način da ispune zahtijev društva i budu sretni.

Prema podacima koje iznosi časopis Nature , procjenjuje se da oko 350 miliona ljudi širom svijeta pati od depresije. Međutim, u zemljama poput Afganistana, gdje je stopa pojave depresije najveća, ima i najmanji broj psihijatara na 100 000 ljudi. U Afganistanu, ljudi se sa hroničnom depresijom bore pušeći opijum jer si ne mogu priuštiti antidepresive niti psihoterapiju. Za to vrijeme, u razvijenim zemljama ljudi zloupotrebljavaju lijekove koji ublažavaju depresivna stanja.

1998. antidepresive je uzimalo 11.2 miliona Amerikanaca. U narednih desetak godina, taj broj je povećan na 22.3 miliona. Ovi podaci su objašnjeni vrlo neemotivno. Povećana upotreba antidepresiva je posljedica ekonomske krize i sve više ljudi pribjegava ovom načinu borbe sa stresom. Ipak, ističu da to, do neke mjere, može biti uzrokovano i time što se antidepresivi koriste i za  blaže oblike depresije, te liječenje poremećaja poput socijalne fobije i različitih oblika ankcioznosti.

Ukratko, antidepresivi se upotrebljavaju za sve i svašta. Za blaže i jače neuroze, za opcesivno-kompulsivni poremećaj, za dismenoreju, poremećaje ishrane, neuropatske bolove, unipolarnu depresiju, depresivnu fazu bipolarnog poremećaja,  kod upornih migrena, poremećaja pažnje i poremećaja sna. Za tugu i protiv tuge. Naravno, medicina je u pravu: ako postoji lijek za neko kliničko stanje, treba ga i upotrijebiti.

Postoji jedan mali problem. Društvo kao da je prestalo razlikovati depresiju i tugu. Depresija je bolest i stanje. Tuga je emocija. Depresija je stanje u kojem se osoba osjeća beznadežno, bezvrijedno, nemoćno, slabo, prazno, bezvoljno. Depresija nipošto nije tuga koja nas sa razlogom ophrva u nekom trenu. Depresija je katatonično stanje koje zaista nalaže medicinski tretman. Melanholija je, pak, više psihovizička konstitucija, nanje ili više nasljedna, ali nipošto patološka. To je samo drugi način dijaloga sa svijetom. Međutim, tuga je nešto drugo. To je snažna emocija, duboka i čista. Tuga je način na koji se čistimo od boli i način na koji spoznajemo.

Pijući čaj, sjetila sam se kako u tradiciji Japana postoji nešto što se zove kintsukuroi. Naime, Japanci obožavaju svoju grnčariju, naročito posudice iz kojih piju čaj. Ako se neka slomi, oni je ne bacaju, nego je odnose posebnom zanatliji koji spaja polomljene djeliće, lijepi ih specifičnom inkrustacijom od zlata. „Kintsukuroi“ znači popravljanje zlatom i shvatanje da je ono što je bilo polomljeno sada ljepše. Tako je i sa našom dušom. Polomljena i nakon toga popravljena inkrustacijom sačinjenom od spoznaje koju je donijela tuga, duša postaje ljepša. Ipak, slika savremenog Japana je bliža neurozi, nego metafori popravljanja zlatom. Upravo je Yasunari Kawabata u Hiljadu ždralova pokušao pokazati otuđivanje od tradicionalnih estetskih ideala i urušavanje ceromonije čaja. Moderni Japan je danas i zemlja najbržih vozova, karaoka i djevojaka koje kosu farbaju u zeleno.

Bromazepam–Lexaurin, diazepam–Valium, Prozak, imaju jedno zajedničko ime–pilula sreće. To su pilule protiv tuge, stresa i psihičke boli. Sve su to sintetička jedinjenja koja mijenjaju udjele neurotransmitera u organizmu te tako mijenjaju i naše raspoloženje. Problem nije u lijekovima, već u tome što se prečesto prepisuju, čak i onda kada nisu indicirani.  Zapad nema vremena za tugu i nema snagu za zlatnu inkrustaciju. Zapad ne čeka da vrijeme izliječi rane, nego je prinuđen momentalno presjeći tugu i tjeskobu jer proizvodna traka ima svoj ritam. Ovo društvo se boji negativnih emocija jer isrpljuju. Problem je što uzimanjem pilule, naša duša ostaje polomljena, ne sastavimo je zlatnom inkrustacijom i ne postane ljepša. Tuga po tuga, pilula za pilulom i od nas ostaje samo školjka za kojom će neko drugi tugovati. Inkrimiranje tuge i negativnih emocija je duboko povezano sa strahom od dubokog razmišljanja i poniranja u sebe, suočavanja sa problemima, željama i mislima. Bježati od svojih misli, pa makar one bile i negativne, u lažno sigurno okrilje medikamenata je ravno tome da neko prelijepe vintage tapete prekreči nekom odurnom masnom farbom bolničkih hodnika, samo zato što su te tapete trenutno nepoželjne i demode. Konzumerističko društvo ima vrlo agresivan tretman u slučajevima kada kod nekoga dijagnosticira bilo kakvo negativno raspoloženje ili izdvajanje u kut. Tretman podrazumijeva uzimanje medikamenata za korekciju raspoloženja koje okolini smeta. Pri tome, ovo isto društvo ismijava i stigmatizira one koji zaista trebaju medicinsku pomoć. Na globalnom planu, to izgleda jezovito – dok jedni zloupotrebljavaju medikamente kako bi korigovali inkriminirana raspoloženja, drugi, kojima su ovi lijekovi zaista potrebni nemaju pristup osnovnim oblicima zdravstvene zaštite. društvo je prvo postalo ovisno o psihoterapeutima. Zatim o psihijatrima. I, naposlijetku, o pilulama sreće. Međutim, čini se da stručnjaci, uz sve svoje znanje, ne mogu pomoći osobi koja se bori sa tugom.

Tuga je fizički bolna stvar. Prava tuga, poput one usljed gubitka voljene osobe,  ima simptome slične onima kod predinfarktnog stanja. Teška bol, probadanje i pritisak u grudima, vrtoglavica, teško disanje. Ponekad i gubitak sposobnosti govora, skoro uvijek nesanica. Kako se nositi sa tim? Da, bolje je to ostaviti po strani, uzeti pilulu i biti miran, umjesto proživjeti taj proces. Ovo je era instant-karme i  instant emocija. Nekada davno, kada su ljudi živjeli u manjim zajednicama, tuga se savladavala razgovorom. Razgovorom sa bližnjima, sa onima koji su već imali slično iskustvo ili u razgovoru sa sveštenikom. Ovi razgovori su bili duboko intimna psihoterapija. Međutim, danas su se ljudi otuđili od svojih emocija, a vremena za razgovor nema. Mi trebamo ponovo naučiti razgovarati i naučiti kako pružiti utjehu, koja neće zvučati prazno, glupo ili pogrešno.