Pohvala upravljanju vremenom

Vrijeme,tuš, by me

Ne pijem kafu. Ne volim kafu. Međutim, ta kafa svugdje i svagdje na svijetu ima i jednu drugu dimenziju. Slika kafe i neke poznate ili nepoznate osobe koja pije svoju kafu svugdje nekako sadrži i taj podtekst vremena. Neki piju kafu sporo, sa ćejfom. I ne mogu je piti nikako drugačije. Tim ljudima je kafa izgovor da se sjedne i raspreda. To su ljudi koji nikud ne žure jer, zaboga, ili nemaju potrebu, ili, jednostavno, ne žele žuriti. Drugi, pak, kafu piju brzo, trčeći ulicama, avenijama, buleverima, stepenicama poslovnih zgrada i šoping-centara. Piju svoj Starbaks, svoju Lavacu s nogu, svoj Frank katapultiraju iz šoljice kada jutrom žure na neko sivo ili manje sivo mjesto, u svoj boks.

Tako kafa, tačnije način njenog pijenja, postaje istovremeno i paradigma ubrzavanja života i paradigma težnje da se život živi sporo, sa ćejfom. Divergencija društva na one koji žive sporo i one koji žive brzo nije novijeg datuma. Tačno je da moderno društvo ima zlobnu tendenciju da proglašava one koji vole sporost za lijene, trome, neproduktivne. Ali potpuno isto društvo proglašava one koji žive brzo za besosjećajne, površne, adrenalinske ovisnike, neljudske spodobe, mašine, ljude na traci.

Da li to znači da je problem, mali bezimeni paradoks, onda u društvu, a ne u onima koji žive život neprilagođeno sporo ili bešćutno brzo?

Nedavno je, po ko zna koji put, dokazano kako je Albert Ajnštajn bio u pravu kada je u svojoj Specijalnoj teoriji relativiteta tvrdio kako vrijeme brže teče za objekt koji se kreće nego za onaj koji egzistira u statičnoj maniri. Nebitno je kako su naučnici ovaj put odlučili potvrditi Ajnštajnovu tezu. Bitan je podatak da je naučnicima stalno do toga da mjere vrijeme, da ga cjepkaju, i da se takmiče koliko ga precizno mogu izmjeriti.

Vrijeme je opcesija nauke. Nauka je korifej racionalizma. Vrijeme je, dakle, alatka racionalnog razmišljanja.

Zapadno društvo je imanentno racionalno. Nije mistika to što obilježava ovo društvo. Zapadnom društvu stalno treba precizirati vremenske odnose i kvante vremena. Jer, to društvo živi pod diktatom vremena. Tom društvu je bilo lako izmisliti moto „živi brzo, umri mlad, budi lijep leš“, sve sa slikom slatkog Jamesdina iznad.

Josif Brodski je jednom prilikom poredio Zapad i Istok. Tom prilikom je ustvrdio da Zapad živi dominantno u dimenziji vremena, a Istok u dimenziji prostora.

Možda će nam se ova njegova tvrdnja učiniti isuviše pojednostavljenom i banalnom, ali ogromni prostori, pustare, stepe zaista gase osjećaj za vrijeme.

Idealizam socijalizma počivao je i na njegovom suhoparnom racionalizmu-8 sati spavanja, 8 sati rada i 8 sati slobodnog vremena. Onda je kapitalizam shvatio da je to glupost i da je 8 sati slobodnog vremena previše, pa je, ne govoreći nikom ništa, produžio radnu satnicu...produžio radnu satnicu.  Ali, nisu samo socijalna uređenja ta koja komanduju našim vremenom.

Vrijeme postoji samo u suodnosu sa drugima. Naš šef nam daje rok, posao nam počinje u 9, djeca se vraćaju iz škole u šest...Odbiti diktat vremena u modernom društvu moguće je jedino ako postanemo pustinjak.

Ipak, bojim se da su i Pokret sporosti i Ubrzanje života dvije laži, dva lica iste diktature. Nazvaćemo tu diktaturu Onemogućavanje slobodne volje pojedincu. Oba načina života se pokušavaju nametnuti, ne poštujući unutrašnji sat pojedinca. Ljudima koji vole brz život, ljudima kojima je to prirodno stanje organizma, nameće se istilah, a onima koji bi da ćejfe, e njima se nameće satnica, ultra-gigabrzina reakcije kao preduslov imperativa produktivnosti.

Još gore, tu je i doslovno shvatanje ove dvije oprečne filozofije življenja. Pa se tako stvari, u kojima bi trebalo uživati- hrana, vođenje ljubavi, čitanje-rade brzo, čime se sve te fine radnje obesmišljavaju i ubijaju. Ljudi ispunjavaju svoje prazno vrijeme hobijima koji im ne trebaju i ljudima koji ih smaraju. I onda, kada im ponestane vremena, traže krivicu u nekom bezličnom tiranu. Ali, s druge strane, ljudi u redovima na šalterima zadržavaju službenike, pričajući im svoje lične probleme i razloge što su se našli pred šalterom. Opštinske sudije prozivaju stranke pet, deset minuta nakon vremena koje je naznačeno u sudskom pozivu. Tramvaj kasni. Ljudi ne poštuju tuđe vrijeme. Ljudi pričaju previše i predugo onda kada to nije umjesno. Ljudi sporo govore. Ljudi sporo iznalaze rješenja, sporo dođu na neku ideju. Sporo se kreću uskim trotoarima. Ljudi presporo voze autoputem, a prebrzo gradskim bulevarima.

Bojim se da ne živimo u nekom vremenu brzog ili sporog življenja. Bojim se da živimo u vremenu neprilagođenih brzina, brzina izbačenih iz konteksta. Nikakav, naime, pokret Sporosti, neće vas spasiti ako presporo budete prelazili pješački prelaz u najprometnijoj gradskoj raskrsnici. A ni sreću vašeg braka neće spasiti ako stalno svršavate prije supruge. O, da.

Šta ženi treba

Ink, by me

Imam prijateljicu. Ona je mlada, pametna, odgovorna, talentovana i divno izgleda. Nažalost, čini se da joj sve to smeta da bude sretna. Zato je počela ići na psihoterapiju i uzima antidepresive. Zapravo, ne! Priča ne ide tako! Ona ne ide na psihoterapiju i ne uzima antidepresive jer je mlada, pametna, odgovorna i talentovana. Njoj se sve to počelo događati kada joj je šef rekao da je mahnita.

Vidite, njen šef klasificira žene u tri kategorije: guskice, sponzoruše i lezbejke. „Guskice“, ili, kako on to još nekad zove, „mačkice“ ili „mjao-mjao“ je kategorija žena koje su nesposobne da misle same, ali se znaju umiljavati i treptati okicama. On to voli. Druga kategorija, to su „sponzoruše“, proračunate, hladnokrve predatorke, koje ništa u životu ne rade sem što peglaju kartice. On to također voli. „Lezbejke“ su poslovne, hladne, ozbiljne žene koje se ne može odvući u krevet i ne spadaju u kategoriju „guskica“ ili sponzoruša“. On ih ne voli, ali ih trpi jer su često mnogo bolje organizovane od muških partnera u poslu.

Moja draga prijateljica na prvi pogled izgleda kao „mjao-mjao“ tip, ali se ponaša kao „lezbejka“. Ona se također buni kada joj neko komentariše oblik grudi i ne podnosi bilo kakve šale vezane za seksualnost. To njenog šefa, znate, zbunjuje. On ne može da tačno procijeni o kom se tipu iz njegove klasifikacije radi, što znači da ne može ni predvidjeti reakcije takve osobe. Onda mu je najlakše da tu osobu svrsta u „mahnita“.

Jesam li zaboravila reći da joj je ovaj komentar uputio nakon što joj je pokušao dodirnuti grudi? Nisam? Nije ni bitno. Ono što je bitno je to da je ona sad bez posla. Dala je otkaz jer je počela povraćati svaki dan prije nego što krene na posao. Njen savršeni život se pretvorio u borbu sa depresijom, u borbu sa sobom, u bijes i nemoć. Rekla je da će naći posao ili će početi vlastiti biznis, ali da će svaki put odlaziti od onih koji je budu vrijeđali. Bravo, curo!

Ink, by me

Ali, onda se pitam - šta je to savršeno?

Imam druga. Moj drug je oženjen. Njegova supruga ima divne plave oči, crvenu, dugu kosu i divan glas. Budale! Vi ste svi budale ako ste mislili da ću vam sada pričati priče o nevjerstvu, trivijalizirati ljubav jer, ne, oh, ne, neću! Ako ste to očekivali, molim vas, gospodo, preskočite ove strane i nemojte im se vraćati...

Pitala sam ga da li se ona pred njim raspukne kao zreo nar u novembru, da li se katkad razbije pred njim kao staklena kugla za novogodišnju jelku, ostavljajući krhotine u rukama, da li joj suze unište lice tragovima saprane šminke, da li joj ruke drhte kada je sama, da li ga nekad samo nijemo gleda dok joj je pogled satrven krikom, šta joj to jedino on vidi u lelujavim dubinama zjenica, da li zna da je on jedini čovjek kojeg tako nježno gleda, misleći da to niko neće primijetiti. Da li zna da ga smatra čuvarem svoga malog svijeta, svoje fotografije savršenog svijeta, jer je on taj koji zna koliko su je povrijedili, a da je nisu ni silovali, ni udarili, ni pokrali. Pitala sam ga  da  li zna koliko je hrani njegov zagrljaj, njegova sveprisutnost iz sjene, da to što je on mangup, dozvoljava njoj da bude dama, da, zbog toga, ona pred njim može da se istopi, bude slaba, zgrčena dok je on tješi, milujući joj bedra. Da li zna da se njih dvoje njišu u istom ritmu, čak i onda kada ne vide jedno drugo.

Rekao je da zna.

Bogovi su pali na tjeme-bezvremenska komedija koju treba opet gledati

Danas sam odlučila da se i vi i ja malo odmorimo od feminističkih tema. Danas sam u svijetu filma i komedije. Kucamo na vrata zaboravljenih asova.

Prije dovoljno puno godina, dok sam bila dijete, gledala sam film „Bogovi su pali na tjeme“ (eng. „Gods Must Be Crazy“) i sjećam se da je to bio film zbog kojeg smo se  valjali od smiheha, da je bilo nekakvih Bušmana i neka flaša od koka-kole. I ničega se više ne sjećam. Zato sam odlučila da se potrudim naći taj film i odgledati ga, onako za svoju dušu. I tako i bi.

Naravno, mislim na „Bogovi su pali na tjeme 1“ iz 1980. Ima i drugi dio,pa i treći dio, ali oni ponavljaju gegove iz prvog.

Zaplet je jednostavan. Toliko jednostavan, da pruža mogućnosti za najnevjerovatnije obrte: neko baci flašu od kokakole iz aviona, ona padne jednom Bušmaninu, Xiu, pod noge, flašu pleme koristi u najrazličitije svrhe, ali se ispostavi da će ta flaša postati sjeme razdora u plemenu. I Xi odluči da flašu vrati bogovima, jer mora da su „pali na tjeme“ ako su im tu stvar poslali. U isto vrijeme, jedna novinarka odluči postati učiteljica u Bocvani, jedan doktorant proučava divlje životinje, desi se jedan vojni puč i gerilska borba te jedna ljubav. Toliko o samom plotu, za detaljnije nađite film.

Ovaj film je nekako danas zaboravljen. Velika šteta.

Jer, premda se temelji na onom najjednostavnijem vidu humora–gegu i „okliznuo se na koru od banane“, ovo djelo je vrhunsko. Počev od uvoda koji kopira uzorak dokumentaraca iz tog perioda (recimo, „Opstanka“), preko metafore o „jabuci razdora“ (tj. flaši razdora) do ironične i vješto upakovane kritike konzumerističkog društva, ovaj film je i dan-danas beskrajno svjež i cool.

Možda će neki dijelovi nekome biti malo naivni, možda će nekome smetati benihillovsko ubrzavanje snimka povremeno, ali zaista ne vidim razlog što je taj film danas zapostavljen. Beskrajna ponavljanja radnje (a ponavljanje je majka komedije, rekao je jal Platon jal Aristotel), likovi koji su lošiji (čitaj: smotaniji) od nas (opet reko Aristotel), ismijavanje banana-republika i jedan bananocid u filmu vas tjeraju na smijeh. Ustvari, niko vas neće tjerati na smijeh. To ćete učiniti sami i biće vam drago. 

Komercijalno arhiviranje prošlosti-jugonostalgija

Ohrndalo Bijelo dugme jošte crpi jugonostalgiju

U naše rječnike brzo je ušao termin „jugonostalgija“, koji je trebao etiketirati sve one koji su kritikovali politike novonastalih ex-Yu država, ali je ubrzo postao stankovićevski „žal za mladost“ i marketinški trik za prodaju raznih džidža i traljave muzike. Tako je ovaj val početne subverzivnosti evoluirao u kič, kojeg više ni pas s maslom ne može progutati. Legenda kaže da je termin nastao negdje u tuđmanovskoj Hrvatskoj, mada nije isključeno ni to da je možda nastao u miloševićevskoj Neo-Krnjoj-Jugoslaviji. Tih turbo devedesetih, govoriti o Jugoslaviji znaćilo je staviti vlastitu glavu na panj i sebi zatvoriti sva vrata iza kojih se moglo makar malo zaraditi. Biti jugonostalgičar onda značilo je biti pobunjenik, pripadati avangardi i strahovati za svoj život. Termin je jednoznačno upućivao na sve one koji su se protivili raspadu Jugoslavije i koji su govorili kako se u toj „Titinoj Jugoslaviji“ mnogo bolje živjelo. Ti i takvi jugonostalgičari su zaista bili element koji je mogao potkopati planove novonastalih državnih tvorevina, međutim, to se nije dogodilo. Ipak, mit o „Titinim vremenima“ jošte živi i postojan je kano klisurina.

„Nostalgija“ to mu ga dođe na ovim stranim jezicima nešto kao kod nas „čežnja“. „Jugonostagija“ će, prema tome, biti „čežnja za Jugoslavijom“. Znate, to je ona čuvena priča o crvenoj knjižici sa kojom se svugdje moglo putovati, ona priča da se moglo zaspati na klupi u parku, o JNA druženjima, o tome kako je svak poštovao svakoga, o socijalnoj pravdi,  o Trstu po farmerke, rokenrolu i urbanosti. Ova priča se toliko vrtila i gotovo da je svaka televizija imala neku seriju ili talk-show na ovu temu u kojoj se lamentiralo nad državom koja više ne postoji i tome kako nam je bilo lijepo u njoj. U Bosni se uvriježio i izraz „Titin vakat“. Kako je ponavljanje jedan od načina građenja komičnog, tako se i fenomen jugonostalgije od početnog subverzivnog impulsa pretvorio u sopstvenu parodiju. Jugonostalgija je svedena na čežnju za klupom i crvenom knjižicom.

Cijela priča koja je trebala kritikovati mane novonastalih sistema suzila se na patetičnu, jeftinu i licemjernu nostalgiju za onim što je izgubljeno. Isti oni ljudi koji se nisu nimalo pobunili kada su mobilizirani da puškama ubrzaju raspad  Jugoslavije, danas pričaju o crvenoj knjižici, koncertima i klupama. Ono što je imanentno ovoj jugonostalgiji jeste njena nadojenost kičem i korištenje istog tog kiča kao reklame. Sa dolaskom najdemokratičnijeg medija, interneta, svako je mogao reći šta ga i gdje boli te postaviti slike proizvoda iz doba „Juge“. I, umjesto kritike društva, jugonostalgija je gotovo preko noći postala banalnost. Javile su se stranice koje su donosile fotografije jugoslovenskih proizvoda, uglavnom su to bile razne jugoslovenske kopije svjetskih brendova, poput „Ovokata“ (inačice „KitKata“), „Eurokrema“ (umjesto „Kinderlade i Nutele“), „Juge“, „Fiće“, „Boljeg života“, „Bijelog dugmeta“ (vjerovatno jugoslovenski Rolingstonsi). Jugoslavija je imala sve svoje proizvode, od igle do lokomotive i ti su prozvodi možda bili loše kopije originala, ali to Jugoslovenima nikad nije smetalo jer se uvijek moglo „otići u Trst po farmerke“. Jugoslavija je mogla proizvoditi sve ono što je Jugoslovenima bilo potrebno, bila je ekonomski nezavisna od kapitalističkog Zapada i istovremeno bogatija od zemalja Varšavskog bloka. Jugoslavija je živjela san Nesvrstanosti. Prosto nas sad čudi kako se ta država raspala kad je bilo toliko dobro. Arhiviranje prošlog vremena na internetu, po kućama i ulicima je bolest koja arhivatorima ne dozvoljava da krenu naprijed. A uzrok ove bolesti arhiviranja jeste želja da se život živi u kontinuitetu, a ne u fragmentima. U trenutku kada se svjetovi raspadaju, ljudi se hvataju za lijepa sjećanja.  S te strane gledano, fenomen jugonostalgije je razumljiva reakcija na sliku svijeta koji se raspada. Međutim, problem sa ovim vidom skupljanja fragmenata prošlosti jesu određene nuspojave, koje su uništile ideju jugonostalgije posprejavši je zlatnim prahom, roze šećernim mrvicama i mirisom ljubičica iz pjesme „Druže Tito, ljubičice bijela“.

Sve više mladih ljudi, koji nisu ni rođeni u Jugoslaviji ima simptome jugonostalgije. To je ono što antropolog Arjun Appadurai u svojoj knjizi „Modernity All Large: CulturalDimensions of Globalization“ „armchair nostalgia“, odnosno „nostalgija iz fotelje“ koja se odnosi na osjećaj nostalgije bez proživljenog iskustva. Ipak, prava „armchair nostalgia“ prema Appaduraiu podrazumijeva i odsustvo kolektivne svijesti, što nije slučaj sa jugonostalgijom, ali u nekom širem obliku, pojam se može primjeniti i na nove naraštaje jugonostalgičara.

Problemi jugonostlagije su bili i ostaće banalnost, licemjerje i idejna pornografija. Nedostatak subverzivnosti, kritike i ironije je od fenomena jugonostalgije napravio Čunga-Lunga žvaku−proizvod koji je simpatično upakovan u šareni papir i veselu sličicu, ali nakon nekoliko sekundi sladunjavosti postaje bezukusan.

 Ova vrsta nostalgije je izričito komercijalna. Ona je proizvod koji vas tjera da kupujete druge proizvode iz iste domene. To je, recimo, kada ljudi masovno počnu nositi majice sa likom Che Guevare, a nemaju nikakve veze sa kubanskom revolucijom. I sad su oni, tobože, subverzivni i bune se protiv kapitalizma kupovinom proizvoda. U slučaju jugonostalgije  novi naraštaji nostalgičara se kunu u Titu, piju kafe u kafićima „Tito“, slušaju „Bijelo dugme“, Đorđa Balaševića, pa čak i Brenu te niz drugih izvođača jer je to muzika iz „Titinog vakta“. Na stranu umjetnička vrijednost i žanr ove muzike. Na stranu to što smo i mi slušali „Led Zeppelin“, „Pink Floyd“ jer je to bila muzika naših roditelja. Stvar je u tome da neko, poput Gorana Bregovića, kupi kajmak zahvaljujući ustajalom proizvodu  i da ohrabruje trošenje. Tako je opet Dugme okupio Brega, i na račun fenomena jugonostalgije i naivnosti publike pokupio koju kintu. Vlasnici kafića koji se zovu „Tito“ nikad nisu gladni, dok omladina koja tu sjedi moljaka za koju marku od roditelja „na kafu“. Ne čeka ih svijetla budućnost, šansa za razumnu karijeru i sigurnost. Stranka koja se registrirala pod etiketom jugonostalgije, kao „komunistička“, vrlo je brzo glasove svojih birača prodala SDA, koja je uz SDS i HDZ potkopala temelje komunističke bivše Juge.

O filmu-"Still Alice" Oskar za najbolju žensku glavnu ulogu

Dakle, pogledala sam film „Još uvijek Alice“ (eng. Still Alice) i imam svašta nešto za reći.

A to što imam reći se svodi na: plakala sam uz ovaj film. Kada na ovom blogu pišem o filmovima, onda stvarno mrzim prepričavati o čemu se radi. Jednostavno, to tako ne ide. Ako hoćete da vidite o čemu se radi, nađite prepričatore. Ali eto, ukratko- to je priča o ženi koja u 50. godini otkrije da boluje od Altzeheimerove bolesti.

Kao neko ko je maštao da radi na Max Planck institutu na fundamentalnim istraživanjima ove bolesti, svakako da sam ovaj film vrlo pažljivo gledala. Ali, istraživanja i svi ti naučni radovi me ne mogu natjerati da zaplačem.

Slika žene, nekada važne i uticajne koja se cijepa kao da je od krtog papira, jer joj se cijeli svijet ruši, ne može nas ostaviti ravnodušnim. Heroina Julianne Moore u ulozi Dr. Alice Howland je vandredno dobra. Vješto je izbjegla patetiku koju ovaj scenario krije i obogatila film svojom izvedbom. Tu je i cijeli njen svijet- muž, kojeg glumi Alec Baldwin,djeca, okolina...sve je izuzetno realistično. Ovdje čak volim i inače mi mrsku Kristen Stewart, u ulozi mlađe kćerke Alice, Lydiae.

Scenario filma je adaptiran prema istoimenom romanu Lise Genove, iz 2007. Ja bih, pored scenarija i glume, pohvalila i kinematografiju, za koju je bio zadužen Denis Lenoir, zbog trenutaka koji nam pokazuju kako Alice gubi kontakt sa vojom okolinom, kada kamera koristi plitke planove i defokusira pozadinu, jer je upravo ta izmaglica ono kako Alice vidi svijet.

Ovo je film o borbi sa sobom, o ljubavi, o porodici, o razgovorima sa sobom samim. Jer, teško se suočiti sa činjenicom da će se ova planeta jednom okretati i kada nas više ne bude, a još teže je kada to spoznate, a istovremeno gubite dodir sa tim svijetom. Šta je naša komunikacija sa svijetom? Naš posao, naša porodica, prijatelji, hobiji, omiljena jela...sve to je ono što nam daje identitet. Prestrašno je biti živ i biti istovremeno svjestan kako se taj identitet gubi, da kopnimo i pretvaramo se u ništa. Smrt je ljepša kad dođe naglo i cijele nas isključi.  „Još uvijek Alice“ pokazuje koliko je naš vlastiti identitet konstrukt, kako ne postojimo mimo neke ravnoteže molekula u našem organizmu. Kopnjenje duše i uma dok tijelo još gura „ono svoje“, pretvara nas u neljudsko biće, koje mora bježati u tamu stigme.

Ipak, treba imati na umu i činjenicu da većina oboljelih od Altzheimerove bolesti nema socijalne privilegije kao Alice i njena porodica. Njihove sudbine su još stravičnije. Najgore od svega je to što čak ni najbliži često ne prepoznaju na vrijeme znakove bolesti ili oboljele ismijavaju.

„Još uvijek Alice“ je film o empatiji, o vezama, o razumijevanju, o ljepoti ljudskog uma. Slomiće vam srce.

Položaj žene u čaršijskim iskazima i doskočicama

A girl, crtež by me

Hmmmmm...
Kažu: ne treba nama feminizam.
Kažu: feministice su zagorjele ženturače ili muškobarasta lezbače (sorry LGBT populaciji, nisam ja rekla, nego prenosim).
Da, što će nama feminizam?
Hmmmmm...Hmmm...

Woman, crtež by me

Pa vidite, kada malo listate komentare na portalima ili malo posjedite u nekom društvancetu, neće vas zaobići doskočice, aluzije i figure poređenja. Neka su univerzalna, ali ih je većina mačoistička, šovinistička i sekstička. Evo primjera(napisanih prema modernoj transkripciji, tj. onako kako se izgovaraju, nisu pravopisne greške, tako treba, da dočaram žargon):

Propo  ko kauč

Pun ko brod

Pun viceva ko lopta špiceva

Pun viceva ko govno vitamina

Glava mu ko cocin bubanj

Dobar ko beton

Dobra ko avion

Podero bije ko lamelu niz Mahmutovac

Podero bije ko siroče napolitanku

Podero bi je ko nepismen čitanku

poder'o bi ja nju k'o borac certifikate

Uzeo ga ko baba penziju

Piva ladna ko babina sisa

Ide piva ko djeca u školu

Sjelo bi mu ko budali šamar

Nevina je ko goblen

Uletio bi u nju ko budala u kredit

Pijan ko letva

Pijan ko majka

Fina ko da je iz Finske

Poštena koda živi kodpošte

Raspo se ko šumeća

Zubi mu koda je metno dva orbita

Muškarac bez stomaka ko mercedes bez znaka

Napunio bije ko hitler logore (!!!???????)

 polizo bi je ko penzioner poklopac od jogurta 

Napucala se ko Golf dvica

Gubi se ko nevinost na ekskurziji

Progutala biga ko partizanka ceduljicu

Ubi ga ko mraz paprike

Propo ko Ismeta (op.a. Dervoz)

Puko ko lubenica

Mjesećina ko dukat žut (all rights reserved to M.D.)

Podero bije ko svinja masan džak

Vrištala bi koda joj se ženi brat otetke

pritisko ko seljak na pi*ku

Izgleda koda ga je pravio Bimbo s Baščaršije

Razvez ko Panto pitu

Razvezo ko hodža teraviju

Šuti ko mejt

Gorio ko ova cigara

Upalio se ko kutnjak

Raskovo bije ko seljak šupu

Gubi se ko abdest

Prima ga ko saučešće

Cvrčala bi ko zaprška

Napunio bi je ko papriku

Složio bi je ko metar drva

Otreso bije ko seljak džanariku

Popišala biga ko Floki tarabu

Izgleda ko da je izašo iz filma Gaja Rićija

Propo ko šporet lopuzan

Propo ko kauč

Ušo bi u nju ko Šumaher u krivinu

Prebrojte koliko se ovih već ustaljenih izraza odosi na ženu? Da li i dalje mislite da nam ne treba feminizam?

Nude, ink, crtež by me

Boyhood

„Dječaštvo“ (eng. Boyhood) je igrani film američkog režisera i scenariste Richarda Linklatera u kojem glavne uloge igraju Ellar Coltrane (Mason Evans Jr), Patricia Arquette (Olivia Evans), Ethan Hawke (Mason Evans Sr), Lorelei Linklater (Samantha Evans). Film je doživio premijeru 2014. na Sundance film festivalu i otad je jedan od najhvaljenijih filmova koji su se pojavili ove godine. Kuriozitet filma je to što je sniman sa istom glumačkom postavom 12 godina, od maja 2002. do oktobra 2013. te je ovim realnim vremenskim kontinuitetom uspio vjerodostojno prikazati  jedan period biološkog  razvoja ljudskog bića. Snimanje filma počelo je bez završenog scenarija. Svaka godina snimanja ostavljala je  formu otvorenom i režiser bi se svake iduće godine dogovarao sa ekipom oko toga kako dalje. Ova poluimprovizacija filmu svakako daje šarm, ali predstavlja u isto vrijeme i najslabije dramaturško mjesto. Od filma „Dječaštvo“ bismo očekivali“da obrati pažnju na sve segmente razvoja jednog dječaka.Međutim, toga nema. Razvoj seksualnosti je mudro sklonjen pod tepih, kako bi film ne bi  dobio onu oznaku da nije podoban za sve uzraste.  Možda je bilo bolje da je režiser ostao pri prvobitnoj nakani da film nazove „12 godina“, ali se prepao reakcije velikog holivudskog tata-mate, Brada Pitta, koji je producirao i glumio u filmu „12 godina ropstva“.

O čemu film „Dječaštvo“ govori? Već se iz naslova da zaključiti kako govori o odrastanju, o pretvaranju iz dječaka u tinejdžera, iz tinejdžera u gotovo muškarca. Ko je glavni lik? Iz naslova bi se također moglo zaključiti da je to mladi Mason Evans Jr. On živi sa svojom majkom, Oliviom, i starijom sestrom, Samanthom, negdje u Texasu. Olivia nije završila fakultet, zatrudnila je dok je bila u vezi sa Masonom Evansom Sr i rastala se od njega. Ona se u toku filma udaje, preudaje, sastavlja i rastavlja te naposlijetku gorko lamentira nad svojoj sudbinom kletom u šta joj je prošla mladost. Ako nekome radnja ovog filma ne bude sasvim jasna, naravoučenije će zasigurno biti jasno „ako jednom udarite glavom u zid, idite do drugog zida i ponovo udarite glavom“.

U međuvremenu,  Mason  otkriva svijet i pravila življenja, dok se Samanthi, Masonovoj sestri, kako doznajemo iz filma, uglavnom ništa ne događa. Problem sa ovim filmom je upravo u liku Samanthe. Ona je tu, ali kao da je nema. Što se zbiva sa djevojkom dok odrasta? Što se to događa u njoj, čemu se raduje, što je čini tužnom? Oko nje nema nikakve radnje, ona je potopljena u moru banalnosti.

Radnja ovog filma se dešava usput, kao i život sam, između tačaka životnih lutanja Masonove majke. Sva dramska motivacija i objektiviziranje radnje i činova junaka su u životu navodno sporedne junakinje–Olivie. Ovaj film jeste divan, topao, ljudski. Osvještava univerzalne stvari i nizove događaja kroz koje smo gotovi svi prošli. Ali, da li je to umjetnost? Život nema okvir. Umjetnost uvijek ima okvir – bile to korice knjige, ram slike, granice pozornice ili frame u filmu. Umjetnost i jeste umjetnost jer uokviruje pomno odabrane momente iz života, izdvaja ih u neki ram i daje im značenje. Međutim, ovaj film kao da oscilira iz, sa jedne strane, nepostojanja okvira jer, bar na kraju, nema završetak, ostaje otvoren, i, sa druge strane, pogrešnog odabira izdvojenih momenata za koje nije jasno zašto su odabrani. Recimo, u jednom trenutku, Mason, kojem je tada svega šest godina, sa malo starijim drugom, gleda reklame za ženski donji veš, da bi zatim Mason pokopavao poluraspadnutu pticu u dvorište. Linklater prebrzo prelazi preko ovih trenutaka, a u isto vrijeme ih diže na pijedestal kao neku vrstu univezalne mudrosti koju dječak fizički dodiruju, a da je nije svjestan. Ipak, od tih svih trenutaka, jedan je ipak nadprosječno uspio, i to upravo onaj koji je urađen sa maksimalnim mogućim stepenom improvizacije, kako je to kasnije izjavio sam Ethan Hawke. To je trenutak kada su otac i sin na kampovanju i razgovaraju mogućem nastavku filma „Ratovi zvijezda“jer prenosi neposrednost odnosa između sina i oca te daje realističnost trenutku. Drugi momenat „malih stvari“ koji u filmu također treba pohvaliti jer je isto tako iskren, mada ne toliko improviziran kao spomenuti razgovor, jeste također sa kampovanja, kada otac i sin gase vatru, na vrlo muški način  – uriniraju na pepeo.

Film ne daje nikakva osvježenja u pogledu fotografije. Sve vezano za rad kamere je već viđeno. Kao da se cijeli rad filmske ekipe oslonio samo na neobičnost dvanaestogodišnjeg perioda snimanja. Vidimo lijepe pejzaže, vidimo mnogo vožnje, osjetimo kameru koja je u kolima ili na kolima, što pojačava realističnost snimanja, vidimo neobične interijere malih, montažnih kućica, koji su prilično interesatni, ali to je otprilike sve.

Ipak, ovaj film zaslužuje jedan veliki aplauz za mladog Ellara Coltrana. On je odglumio Masona Evansa Jr sa velikom dozom nepatvorenosti. Odabir nekih drugih glumaca je bio relativno loš. Dok na jednoj strani imamo šarmantnog i mladolikog Ethana Hawkea, sa druge strane imamo Patriciu Arquette koja na početku filma izgleda kao neka ohrndala grunge mama, a na kraju filma kao baka vlastitoj deci i mama svome prvom suprugu. Njen iznureni izgled, odabir šminke i odjeće, zamara publiku. Čak se povremeno ima osjećaj kako su Ethana Hawkea izvukli iz rokerskog fazona i ležerne odjeće, ubacili ga u neko odijelce sa kravaticom, natjerali ga da pusti brčiće samo kako bi izvukli Patriciu Arquette iz njene ostarjelosti i zamorenosti. No, Ethan Hawke i takav izgleda opet bar 15 godina mlađe od Patricie. No, Patriciji više nego dobro stoji uloga istrošene žene, tako da izgleda kao da nije ni glumila, što joj daje dobre izglede za Oskara.

Da je ovaj film snimljen za godinu ili dvije dana i da su odabirana djeca koja bi glumila jednu te istu ulogu u različitim fazama odrastanja, ovaj film bi bio samo još jedan u moru. Međutim, produkcija i vremenski period u kojem je sniman, čine ga izuzetnim. Već sada je sigurno da će ući u istoriju filmografije i da će pokupiti nekoliko Oskara jer se razlikuje od filmova koje Holivud trenutno nudi.  Prva stvar koju treba uraditi kada vam se neki momak/djevojka sviđa za nešto ozbiljnije jeste upitati sebe kako bi ta osoba izgledala ako bi joj oduzeli par glavnih fora. Ako je i tada podnošljivo, onda idite dalje. Šta dobijamo kada filmu „Dječaštvo“ oduzmemo dvanaest godina? Nakon sat vremena, dobijemo dosadu u kojoj se sve presporo odvija. Ovaj film naročito postaje mučan za mušku publiku, jer su dečki to već prošli uživo i bilo im je dovoljno mučno te nemaju snage to još i odgledati. Najdramatičniji trenuci flima su kada Masona očuh ošiša, kada očuh udari Oliviu i kada isti očuh porazbija čaše i tanjire za ručkom. Sportski komentatori bi rekli „kakva propuštena prilika“. Da, kakva propuštena prilika za razvoj dramske napetosti i zapleta. Idući najuzbudljiviji trenutak u filmu je nekih sat vremena kasnije, kada Mason nalakira nokte.

Šta još reći od filmu „Dječaštvo“? Da je to film u žanru drame, u kojem nema drame. Da je ocijenjen kao svjež i interesantan, zgodan film, nešto što se treba pogledati. Ali samo jednom. Ovakav eksperiment je dobro uraditi, ali ne i ponoviti. Međutim, ptičica mi govori da Robert Linklater ima namijenu snimiti nastavak, koji bi pratio Masona od koledža do ulaska u svijet odraslih muškaraca. Nadajmo se da se Linklater šali.

Pilula za tugu

Tanchou Mandala  (2001) 
 Japanese Red-crowned Cranes;Grus japonesis

Sjedim uz prozor, u uglu, što dalje od drugih gostiju, i pijem svoj čaj. To je japanska verzija zelenog čaja, servirana u jednostavnoj šoljici bez drške. Ispijanje ovog čaja je moj omaž japanskom nobelovcu Yasunari Kawabatu i njegovom istančanom stilu pisanja. Japanska grnčarija i ceremonija čaja su, naime,  temeljni motivi njegovog romana „Hiljadu ždralova“, ali i neuobičajeno mjesto gdje introspekcija nađe procjepe u duši i istoči se vani, kroz prozor, na ulicu i među ljude. Za dubinsko opažanje svijeta oko sebe i razmišljanje potrebna je samoća, koju moderno društvo prečesto naziva pukom socijalnom fobijom ili depresijom. Biti sam, introvertan i melanholičan, već su odavno anatemizirana ponašanja. Imperativ sreće, pa makar one odglumljene i suhoparne tjera milione ljudi širom svijeta da tugu, melanholiju i introvertnost liječe pilulama koje modifikuju raspoloženje. Sa televizijskih stanica se ori „mislite pozitivno“, sreća se mjeri brojem izlazaka na prebučna i prenatrpana mjesta  u kojima bijeli šum stotina zvukova različitih frekvencija cenzuriše unutrašnji glas. Sretan možeš biti i ti, samo moraš prestati razmišljati.

Pijem čaj i čitam svoj primjerak časopisa Nature, izdanje posvećeno depresiji i paralelno guglam statističke podatke o tome u koliko su lijekovi iz klase antidepresiva i anksiolitika u upotrebi širom svijeta. Jedini podatak koji ne mogu naći je to koliko ljudi neopravdano uzima ove lijekova, jer im je to brži način da ispune zahtijev društva i budu sretni.

Prema podacima koje iznosi časopis Nature , procjenjuje se da oko 350 miliona ljudi širom svijeta pati od depresije. Međutim, u zemljama poput Afganistana, gdje je stopa pojave depresije najveća, ima i najmanji broj psihijatara na 100 000 ljudi. U Afganistanu, ljudi se sa hroničnom depresijom bore pušeći opijum jer si ne mogu priuštiti antidepresive niti psihoterapiju. Za to vrijeme, u razvijenim zemljama ljudi zloupotrebljavaju lijekove koji ublažavaju depresivna stanja.

1998. antidepresive je uzimalo 11.2 miliona Amerikanaca. U narednih desetak godina, taj broj je povećan na 22.3 miliona. Ovi podaci su objašnjeni vrlo neemotivno. Povećana upotreba antidepresiva je posljedica ekonomske krize i sve više ljudi pribjegava ovom načinu borbe sa stresom. Ipak, ističu da to, do neke mjere, može biti uzrokovano i time što se antidepresivi koriste i za  blaže oblike depresije, te liječenje poremećaja poput socijalne fobije i različitih oblika ankcioznosti.

Ukratko, antidepresivi se upotrebljavaju za sve i svašta. Za blaže i jače neuroze, za opcesivno-kompulsivni poremećaj, za dismenoreju, poremećaje ishrane, neuropatske bolove, unipolarnu depresiju, depresivnu fazu bipolarnog poremećaja,  kod upornih migrena, poremećaja pažnje i poremećaja sna. Za tugu i protiv tuge. Naravno, medicina je u pravu: ako postoji lijek za neko kliničko stanje, treba ga i upotrijebiti.

Postoji jedan mali problem. Društvo kao da je prestalo razlikovati depresiju i tugu. Depresija je bolest i stanje. Tuga je emocija. Depresija je stanje u kojem se osoba osjeća beznadežno, bezvrijedno, nemoćno, slabo, prazno, bezvoljno. Depresija nipošto nije tuga koja nas sa razlogom ophrva u nekom trenu. Depresija je katatonično stanje koje zaista nalaže medicinski tretman. Melanholija je, pak, više psihovizička konstitucija, nanje ili više nasljedna, ali nipošto patološka. To je samo drugi način dijaloga sa svijetom. Međutim, tuga je nešto drugo. To je snažna emocija, duboka i čista. Tuga je način na koji se čistimo od boli i način na koji spoznajemo.

Pijući čaj, sjetila sam se kako u tradiciji Japana postoji nešto što se zove kintsukuroi. Naime, Japanci obožavaju svoju grnčariju, naročito posudice iz kojih piju čaj. Ako se neka slomi, oni je ne bacaju, nego je odnose posebnom zanatliji koji spaja polomljene djeliće, lijepi ih specifičnom inkrustacijom od zlata. „Kintsukuroi“ znači popravljanje zlatom i shvatanje da je ono što je bilo polomljeno sada ljepše. Tako je i sa našom dušom. Polomljena i nakon toga popravljena inkrustacijom sačinjenom od spoznaje koju je donijela tuga, duša postaje ljepša. Ipak, slika savremenog Japana je bliža neurozi, nego metafori popravljanja zlatom. Upravo je Yasunari Kawabata u Hiljadu ždralova pokušao pokazati otuđivanje od tradicionalnih estetskih ideala i urušavanje ceromonije čaja. Moderni Japan je danas i zemlja najbržih vozova, karaoka i djevojaka koje kosu farbaju u zeleno.

Bromazepam–Lexaurin, diazepam–Valium, Prozak, imaju jedno zajedničko ime–pilula sreće. To su pilule protiv tuge, stresa i psihičke boli. Sve su to sintetička jedinjenja koja mijenjaju udjele neurotransmitera u organizmu te tako mijenjaju i naše raspoloženje. Problem nije u lijekovima, već u tome što se prečesto prepisuju, čak i onda kada nisu indicirani.  Zapad nema vremena za tugu i nema snagu za zlatnu inkrustaciju. Zapad ne čeka da vrijeme izliječi rane, nego je prinuđen momentalno presjeći tugu i tjeskobu jer proizvodna traka ima svoj ritam. Ovo društvo se boji negativnih emocija jer isrpljuju. Problem je što uzimanjem pilule, naša duša ostaje polomljena, ne sastavimo je zlatnom inkrustacijom i ne postane ljepša. Tuga po tuga, pilula za pilulom i od nas ostaje samo školjka za kojom će neko drugi tugovati. Inkrimiranje tuge i negativnih emocija je duboko povezano sa strahom od dubokog razmišljanja i poniranja u sebe, suočavanja sa problemima, željama i mislima. Bježati od svojih misli, pa makar one bile i negativne, u lažno sigurno okrilje medikamenata je ravno tome da neko prelijepe vintage tapete prekreči nekom odurnom masnom farbom bolničkih hodnika, samo zato što su te tapete trenutno nepoželjne i demode. Konzumerističko društvo ima vrlo agresivan tretman u slučajevima kada kod nekoga dijagnosticira bilo kakvo negativno raspoloženje ili izdvajanje u kut. Tretman podrazumijeva uzimanje medikamenata za korekciju raspoloženja koje okolini smeta. Pri tome, ovo isto društvo ismijava i stigmatizira one koji zaista trebaju medicinsku pomoć. Na globalnom planu, to izgleda jezovito – dok jedni zloupotrebljavaju medikamente kako bi korigovali inkriminirana raspoloženja, drugi, kojima su ovi lijekovi zaista potrebni nemaju pristup osnovnim oblicima zdravstvene zaštite. društvo je prvo postalo ovisno o psihoterapeutima. Zatim o psihijatrima. I, naposlijetku, o pilulama sreće. Međutim, čini se da stručnjaci, uz sve svoje znanje, ne mogu pomoći osobi koja se bori sa tugom.

Tuga je fizički bolna stvar. Prava tuga, poput one usljed gubitka voljene osobe,  ima simptome slične onima kod predinfarktnog stanja. Teška bol, probadanje i pritisak u grudima, vrtoglavica, teško disanje. Ponekad i gubitak sposobnosti govora, skoro uvijek nesanica. Kako se nositi sa tim? Da, bolje je to ostaviti po strani, uzeti pilulu i biti miran, umjesto proživjeti taj proces. Ovo je era instant-karme i  instant emocija. Nekada davno, kada su ljudi živjeli u manjim zajednicama, tuga se savladavala razgovorom. Razgovorom sa bližnjima, sa onima koji su već imali slično iskustvo ili u razgovoru sa sveštenikom. Ovi razgovori su bili duboko intimna psihoterapija. Međutim, danas su se ljudi otuđili od svojih emocija, a vremena za razgovor nema. Mi trebamo ponovo naučiti razgovarati i naučiti kako pružiti utjehu, koja neće zvučati prazno, glupo ili pogrešno. 

Fotošok Cindy Crawford

Žena je mučenik. I to svojim vlastitim izborima i niko joj za to nije kriv. 

One&only-Cindy