Uvod
Salman Rushdie rođen je 19. juna 1947. u
tadašnjem Bombaju (sada Mumbai) u Britanskoj Indiji. Jedan je od onih pisaca za
kojeg je u biografiji bitno napomenuti tačan datum kada se rodio – naime, u trenutku Rushdijevog rođenja, Indija je još
bila britanska kolonija. Nezavisnost će steći dva mjeseca poslije, 15. avgusta
1947. Rushdie je ostao obilježen tim svojim rođenjem na prelomu istorije i u jednom
od svojih najznačajnijih romana, „Djeca ponoći“(1981.), govori upravo glasom
nekog ko je rođen u trenutku kada se istorija mijenjala. Njegov treći roman,
„Satanski stihovi“ (1988.) izazvao je čuvenu buru i fetvu islamskog vjerskog
vođe, ajatolaha Homeinija, i od tog trenutka Rushdie postaje disident, vječna
izbjeglica čiji je dom čitav svijet osim onog koji ga je prognao. Osim dva
spomenuta romana, autor je i niza drugih romana
- „Stid“ (1983.), sjajni (ali i kritikovan) roman „Tlo pod njenim
nogama“ (1999.), „Čarobnica iz Firence“ (2008.) te dječijih knjiga „Harun i more
priča“ (1990.), „Luka i plamen života“ (2010.), autobiografije „Joseph Anton:
Memoari“ (2012.) te niza eseja i članaka. Kritika obično ističe da Rushdie piše
stilom postmodernizma, postkolonijalizma u specifičnoj maniri magijskog realizma.
„Klovn Šalimar“ („Shalimar the Clown“) je roman Salmana Rushdija iz 2005. godine. U
ovom romanu, Rushdie putuje preko kontinenata, od Evrope, preko Azije, do
Amerike, priča priču o nekoliko generacija, o sudbinama koje se fatalno
isprepliću i traži mjesta koja bi mogla predstavljati topologiju identiteta.
Romana o isprepletanim sudbinama je bilo i biće, ali ono što intenzivira
čitalački doživljaj prilikom čitanja upravo ovog romana jeste neumitna, trajna
i čudesna fascinacija kaleidoskopom slojeva na kojima se ovaj roman može
iščitavati. „Klovn Šalimar“ se može čitati kao triler, kao saga, kao
metafikcija, kao književno istraživanje problema fundamentalizma, zatim kao
metatekst koji sadrži reminiscenciju na Sofoklovu i Eshilovu Elektru, kao ljubavni
roman, kao ljubavni roman koji u sebi krije parabolu odnosa kolonijalnih
velesila spram okupiranih područja te kao istraživanje problema naracije
identiteta.
Koliko se slojeva u ovom
romanu može iščitati, ovisi o predznanju onoga koji čita i otvorenosti za nove
poglede čitatelja. Treba istaći činjenicu da se Rushdie u ovom djelu udaljava
od svog trademark magijskog realizma
te da, premda naracija nije jednostavno linearna, ipak je roman mnogo
prohodniji nego Rushdijevi prethodni romani. Možda je upravo ovo roman preko
kojeg se neko, nenavikao na postmodernizam i postkolonijalizam treba upoznavati
sa opusom ovog velikog autora.
Kako je ovaj roman
relativno svjež, još ima vrlo malo radova koji se bave njime, što uključuje i
nekoliko interesantnih članaka u časopisima Guardian, The New Yorker, New York Times i dr. ali to
ne znači da se njime ne treba baviti. Uprkos tome što ovaj roman nudi različite
povode za diskusiju i interpretaciju,ovaj rad će se pokušati osvrnuti na pitanje
identiteta koje čini temelj romana, služeći se ponajviše alatom Lacanove
sheme-L, ali i nekim drugim radovima, poput onih Edwarda Saida i Fethia
Benslame jer se oni mogu vrlo zgodno uklopiti u ovaj segment interpretacije
romana „Klovn Šalimar“. Upravo o ovoj mogućnosti interpretacije nije mišljeno
kada su pisani članci za spomenute listove. Cilj rada je pokazati postojanje svojevrsne topologije identiteta prema
shemi-L, bez intencije da ova interpretacija predstavlja jedinu moguću jer,
kako smo prije naglasili, ovaj roman se može iščitavati na nekoliko nivoa. Ipak,
takvo holističko tumačenje ovog romana prevazilazi granice jednog seminarskog
rada i zahtijeva dugoročan, posvećen rad nad ovim tekstom, te se time sad nećemo
baviti.
Kratak sadržaj romana
Maks Ofuls je izniman
čovjek – on je arhitekt novog doba, heroj francuskog otpora u Drugom svjetskom
ratu, briljantan ekonomista, šarmantan čovjek kojem žene nisu mogle odoljeti i
visoki funkcioner američke tajne obavještajne službe. Rođen je u Strasbourgu, ali
nakon odlaska u SAD posvećuje se američkoj diplomatskoj misiji te dolazi na mjesto
ambasadora u Indiju. Isprva je bio omiljen američki ambasador, smatran za
nekoga ko je prihvatio i ko razumije Indiju, ali poslije, nakon ljubavnog
skandala, postaje jedan od najomraženijih stranaca. Njegova veza sa Bunji,
plesačicom iz indijske pokrajine Kašmir, srušila mu je ugled.
Život Maksa Ofulsa završen
je nasilno – 1993. godine u Los Anđelesu, kada ga je ubio njegov novi šofer,
Noman Šer Noman, poznat kao Klovn Šalimar. Na prvi pogled djeluje kako je ovo
ubistvo politički motivirano, tim prije što
je Noman Šer Noman pripadao fundamentalističkoj liniji boraca za
nezavisnost Kašmira, prošao je militarističku obuku i indoktrinaciju, a potom
je postao blizak i sa islamističkim krugovima. Jednom riječju – postao je
terorista.
Ipak, ovo ubistvo ima duboku ličnu stranu –
Šalimar je bio suprug plesačice Bunji. Otevši Bunji od Kašmira i njenog supruga,
Maks Ofuls je oskrnavio raj, vrtove Šalimara. Maks nešto poslije, u sirovom
kolonijalnom duhu, vraća Bunji nazad u njeno selu u Kašmiru, osramoćenu i
trudnu, gdje je dočeka prezir sela i ledena osveta supruga.
Svjedok ubistva Maksa
Ofulsa je i njegova dvadesetčetvorogodišnja kćerka Indija, koja je, kako će se ispostaviti,
dijete iz vanbračne veze Maksa i Bunji. Indiju je usvojila Maksova zakonita
supruga kako bi se zataškao skandal.
Roman je, zapravo, put
kojim Indija traži svoj vlastiti identitet, svoje ime, istinu o sebi i pokušava osvetiti smrt oca.
Topologija identiteta u romana
„Klovn Šalimar“
Za početak, bilo bi uputno
osvrnuti se na strukturu ovog romana. Ovaj roman je sastavljen iz četiri
poglavlja, nazvana „Indija“, „Bunji“, „Maks“ i „Klovn Šalimar“. Kroz roman
prodefiluje mnogo likova – Bunjin otac, duh njene majke, roditelji Nomana Šer
Nomana/ Šalimara, niz seljana, Maksova supruga
Pegi, Maksovi prijatelji i saradnici, ali ova četiri lika čine stubove
romana, i u svakom svođenju ovog romana na osnove, svi ostali likovi nestaju, a
ova četiri ostaju ugravirani u narativni tok.
Ko je Indija Ofuls?
Već na prvoj stranici
romana, Rushdie se ne libi dati nam centar njena ličnosti, ono oko čega će se
okretati cijela radnja dok on, kao pripovjedač, bude skidao slojeve koprena sa
istine:
„Njena majka je umrla podarivši joj život: ambasadorova žena joj je
to rekla, a ambasador, njen otac, to je potvrdio. Njena majka je bila Kašmirka,
i za nju je bila izgubljena, kao raj, kao Kašmir, u nekom vremenu pre njenog
sjećanja. (Da su riječi Kašmir i raj sinonimim bio je jedan od njenih
aksioma, što je morao da prihvati svako ko ju je poznavao.)“[1]
Ta miltonovska teza o
izgubljenom raju kojeg treba iznova pronaći i koji treba vratiti, Damaklov je
mač nad glavom mlade Indije i upravo zbog toga ona pati od hronične insomnije.
Kada zaspe, ona se ne može opustiti, trza se i govori na čudnom jeziku. Da je
raj izgubljen zbog nekog Prvog grijeha praotaca, jasno je iz nastavka, koji,
onako usput, opisuje i Indijinog oca Maksa:
„Kada joj je otac umro – njen sjajan, kosmopolitski otac,
Franko-Amerikanac, „poput Slobode“, rekao je, njen voljeni, uvredljiv,
svojeglav, razvratan, često odsutan, neodoljivi otac – počela je dobro da
spava, kao da se ispovedila. Kao da su oprošteni njeni gresi ili, možda,
njegovi. Nasledila je teret greha. Ona nije verovala u greh.“[2]
Još jedan bitan trenutak
nalazi se na neposrednom početku romana: Indijin odnos prema vlastitom imenu.
Ime joj je bilo Indija. Nije joj se dopadalo to ime. Ljudi se nikad
nisu zvali Australija, zar ne, ili Uganda ili Ingušetija ili Peru (...)
„Indija“ joj se uvijek činilo pogrešno, zvučalo je egzotično, kolonijalno i
nagoveštavalo da pripada realnosti koja nije njena i ona je sebi uporno
ponavljala da joj nikako ne odgovara, ona se nije osjećala kao neka Indija, čak
i ako je njen ten bio taman, a njena duga kosa blistava i crna. Ona nije želela
da bude prostrana, ili potkontinentalna, ili prevelika, ili vulgarna, ili
eksplozivna, ili prenatrpana, ili drevna, ili bučna, ili tajanstvena, ili na
bilo koji način Treći svijet.“[3]
Ako treba nešto reći o
Rushdiju, to je da on vaga riječi i izbjegava suvišnost u izrazu. Onog trena
kada počne nizati riječi u gotovo pa neprekidnom nabrajanju, kao što je to
ovdje bio slučaj, on želi u svog čitatelja duboko urezati svoj tihi bijes. Svi
ti pridjevi koji se vezuju za Indiju kao zemlju, parče tla negdje iza Zapada,
sve su to pridjevi koje Indija, junakinja romana odbija za sebe. Svi ti pridjevi,
zapravo su pridjevi stereotipnog viđenja Indije očima Zapadnjaka. Takvo nešto
Edward Said izgovara više puta, a za potrebe ilustracije ovog aksioma,
citiraćemo sljedeće Saidove riječi:
What
are striking in these discourses are the rhetorical figures one keeps
encountering in their descriptions of "the mysterious East," (…)[4]
Pri
tome, Said definira imperijalizam kao “the
practice, the theory, and the attitudes of a dominating metropolitan center
ruling a distant territory”[5] pri čemu
svakako podrazumijeva kako dominantna – imperijalistička kultura, marginalizira
kulturu područja koje je osvojila. Tačnije, dominantna kultura se
“domorodačkoj” divi, ali samo kao nekom zanimljivom egzotičnom atavizmu i ta
kultura u očima zapadnocentričnog svijeta ostaje uvijek “barbarska”. No, treba
se prisjetiti kako Claude Lévi-Strauss
među prvima primjećuje kako termin
“barbarin” predstavlja sinonim za “Drugog”, za onog čiji se jezik ne razumije:
Tako
je antički svijet sve što nije pripadalo grčkoj kulturi (a potom I grčko-rimskoj)
izjednačavao pod jednim jedinim nazivom barbarstva. Zapadna civilizacija je
potom riječ divljak upotrebljavala u istom smislu. No iza tih epiteta krije se
isti sud: vjerovatno je da se riječ barbar etimološki odnosi na nejasnoću i nerazgovjetnost ptičjeg pjeva koji se po
tomu razlikuje od značenjske vrijednosti ljudskog govora, a divljak, što znači
“iz šume”, također evocira oblik životinjskog života, nasuprot ljudskoj
kulturi. Radije se sve ono što nije u skladu sa normama po kojima mi živimo
odvoji od culture, smještajući to u svijet prirode.[6]
Ali, Indija ne samo što
odbija pokoriti se stereotipima o određenoj nacionalnoj ličnosti, nego ona
odbija biti Indija. Prestati biti Indija može tek onda kada shvati ko je
zapravo i kada svuče sa sebe nametnute identitete. Pri tome ovo ime treba
shvatiti i kao Nom-du-Père, odnosno
simboličku funkciju i instancu zakona i zabrane. Kako to? Čitajući roman dalje,
u poglavlju „Maks“ saznajemo da je Maksova zakonita supruga Pegi, sa kojom je
bio u Pokretu otpora, a koja nije mogla imati dijete, uzela tek rođenu bebu,
plod vanbračne strasti Maksa i Bunji, a Bunji obezbijedila put natrag kući, u
Kašmir. U trenutku kada Bunji predaje dijete Pegi, ona kaže da je djevojčici
nadjela ime Kašmira, ali joj Pegi
uskraćuje pravo da imenuje vlastito dijete i djetetu daje ime Indija. Kako je Pegi tek, na neki način,
produžena ruka Maksa Ofulsa, neko ko čisti njegov prljav veš, tako se i ove
dvije ličnosti – Pegi i Maks prepoklapaju i u krajnoj shematizaciji uloga u
romana, postaju jedno. Suštinski i na simboličkom nivou, Maks je taj koji daje ime, a Pegi je samo
izvršitelj tog čina.
Pitanje otetog identiteta,
otetog maternjeg jezika koji progovara
iz Indije/Kašmire tek onda tek onda kada
ona spava, dakle u svijetu podsvjesnog, centralni je sukob unutar romana, a
ubistvo i bliskost romana žanru trilera, tek je okvir koji Rushdie vješto koristi kao marketinški trik
da privuče i one čitatelje koji normalno, u poplavi lake literature ne bi posegnula
baš za ovim djelom.
Od prvih, pažljivo biranih
riječi, jasno je kako Rushdie na sebe uzima ulogu arhitekte jedne čudesne sage
o osveti, gradeći polagano naracijske linije koje će poslije skršiti jednu o
drugu i survati sudbine svojih likove u najdublje ambise potrage za identitom.
A ambisi su mračni, pusti i duboki.
L – shema Jacquesa Lacana i njena primjena na tekst „Klovn Šalimar“
Pedesetih godina prošlog
vijela Jacques Lacan je počeo upotrebljavati dijagrame kako bi što zornije
prikazao svoju psihoanalitičku teoriju.
Razvio je i posebnu „algebru“, sistem označitelja za Veliko Drugo, za
subjekt i sl. Ipak, prvi dijagram koji je napravio, L-shema(nazvana tako jer
vizuelno podsjeća na grčko slovo lambda), postao je najpopularnije
fundamentalno oruđe svake teorije identiteta koja se bar malo oslanja na
Lacanovu misao. Evo kako izgleda shema L:
Shema L, koju je Lacan po
prvi put sistematizirao i predstavio u La
Lettre volée, povezuje registre Realnog, Imaginarnog i Simboličkog i
zapravo predstavlja svojevrsnu topologiju identiteta. Ovom shemom Lacan dopunjuje i komentira Freudovu topologiju
identiteta id/ego/superego. Lacanova shema- L
ima četiri konstituirajuće tačke: S (es, subjekt), moi (ego, a), moi'
(drugi, other, autre, a') i Autre (Veliko Drugo, Other). S stoji na mjestu
frojdovskog ida, to je nesvjesni konstituent identiteta, nagon, fiziologija
bića i pripada registru Reelnog (réel). Moi
bi odgovaralo frojdovskom egu, a moi' bi bio „onaj drugi ja“, tj. onaj ja sa kojim se identifikujem. Vrlo je
zanimljivo posmatrati one faze u razvoju djeteta i tinejdžera kada nalazi uzore
u različitim pjevačima, glumcima i slično, pokušavajući graditi svoj identitet
naspram tog drugog, koje je, istovremeno i sebstvo. Upravo moi' možemo najlakše
predočiti ovom slikom uzora i idola, onoga sa čime se identificiramo. Moi i
moi' pripadaju registru Imaginarnog,
slika. Četvrti konstituent ove sheme je Drugo (Veliko Drugo, Autre), ono pripada
registru Simboličkog i oblikuje subjekt na način da subjekt toga nije svjestan.
Vektor koji u shemi L povezuje Veliko Drugo i subjekt blokira vektorska osa
između moi i moi' (u shemi L nazvana „imaginarna osa“). Zbog toga, veza između
Subjekta i Velikog Drugog je prekinuta i tek se razaranjem veze između moi i
moi' ostvaruje veza između Velikog Drugog i Subjekta. Sam identitet je
dispergiran između ove četiri tačke, a registri Imaginarnog, Reelnog i
Simboličkog predstavljaju tri konstitutivna nivoa Realnosti[7].
Primijenjena na roman „Klovn Šalimar“, L-shema bi
izgledala ovako:
Bunji – nesvjesno, „S“
Indija – moi
Maks Ofuls – moi’
Noman Šer Noman/Klovn Šalimar – Autre
Bunji, ili „Bumi koja je
bila Bunji“[8]
još je jedan protagonist/protagonistkinja romana sa dva imena – sa „nom du
père“ Bumi, u značenju „zemlja“, „blato“ i imenom koje je nadjela sama sebi: Bunji,engleska
traskripcija glasi boonyi, lokalna riječ za božansko drvo činar[9],
Platanus orientalis, koje je, ujedino
i simbol pokrajine Džamu i Kašmir. Dakle, oba njezina imena predstavljaju
nesvjesno – zemlju i drvo, ujedino neživo i živo, ali oboje statično. Treba
primijetiti da Aristotel, kada govori o hijerarhiji bića i stupnjevima
složenosti kaže: Od duševnih sposobnosti, jednim bićima pripadaju sve, drugima
samo neke od njih, a nekima samo jedna. Biljke imaju samo sposobnost hranjenja,
a druga živa bića i sposobnost opažanja. Ako imaju sposobnost opažanja, imaju i
sposobnost požude“[10].
Davajući joj takva imena, Rushdie naglašava da u Bunji preovladava nesvjesno.
Ipak, ona nije ni samo zemlja niti biljka, nego ima i sposobnost opažanja i
sposobnost požude, potrebu za ugodnim, za hranom, pićem i seksualnim
zadovoljstvom. Bunji će se, uprkos tome što je ljudsko biće, svesti samo sebe
na dva podivljala primordijalna nagona – na nagon za samoodržanjem i nagon za
produženjem vrste. Onog trenutka kada napusti Kašmir i pobjegne da bude
konkubina Maksa Ofulsa, ona počinje nekontrolisano jesti, gubeći konačno i nagon
za produženjem vrste, što je na kraju pretvara u nepokretnu fiziološku nakupinu
o čemu svjedoče idući pasusi:
„Bacila
se na hranu sa onim istim beskrajnim entuzijazmom koji je nekad osećala prema
seksu, usmeravajući ogromnu snagu svojih erotskih potreba sa kreveta prema
stolu. (...) Da, ona je kurva, priznala je sebi sa grčem u srcu, ali će bar
biti dobro uhranjena.“[11]
„Njena lepota se neumitno gasila. Njena kosa je izgubila sjaj,
njena koža je ogrubela, zubi su se kvarili, njeno telo je odavalo neprijatan
miris, a njena masa – ah! njena masa – neprestano je rasla, iz nedjelje u
nedjelju, iz dana u danm skoro iz sata u sat.“[12]
Ipak, ne bi se smjela
zanemariti ni činjenica da, iako Bunji kao lik u romanu zaista jeste vođena
samo najnižim željama i nagonima, već samo njeno označivanje u romanu kroz postojanje imena, pomjera
Bunji u registar simboličkog. Ono što je očito – da se nesvjesno (S) ne može
prikazati , definisati, a da se iz registra reelnog ne pomjeri u registar
imaginarnog ili simboličkog – je još jednom dokazano kroz ovaj Rushdijev lik.
Kada Lacan govori o Boromeanskom čvoru i njegovim omčama (noeud borroméen), on
ističe činjenicu da su ove omče povezane tako da se međusobno podupiru te da bi
oduzimanje jedne omče značilo raspad sistema[13].
Zato se reelno (Bunji) rastače u ovom Rushdijevom romanu kroz topose Indije,
Maksa i Klovna Šalimara, i tek u toj rastočenosti i međuovisnosti registara
reelnog, imaginarnog i simboličkog, počinje funkcionirati realnost, koja je ovaploćena u ovom Rushdijevom romanu. Nesvjesno
(Bunji) prema Lacanu, nije zakopano u subjekt, nego je transindividualno.
Imaginarna osa između
Indije i Maksa sprječava komunikaciju S i Autre putem simbličke osi i tek se
rušenjem imaginarne veze omogućava dijalog između ove dvije tačke topologije
identiteta. Ipak, nameće se jedno pitanje: zar imaginarna os nije urušena onog
trenutka kada je Šalimar ubio Maksa? Ne, jer to je samo fizičko umiranje, a
Maks je živ sve dok Indija nosi ime koje joj je dala Maksova supruga jer to je,
ponovimo, „nom du père“. Sve dok se Indija identifikuje sa ocem, imaginarna os
postoji, a to znači da je Indija u stadiju ogledala i da ne ulazi u registar
simboličkog. Trenutak kada ona sebi
daje ime jeste trenutak kada se semantički diferencira i kada se na simboličkoj
razini (nesvjesno uzimajući isto ono ime koje joj je majka Bunji namijenila pri
rođenju) događa uspostavljanje komunikacije sa idom. Veza između imaginarnog i
simboličkog, Maksa i Šalimara, je neraskidiva, ali, istovremeno, oni jedan
drugom smetaju.
Sa druge strane, dinamika
odnosa između Indije, naročito onda kada ona postane Kašmira, i Šalimara može
se tumačiti kao književna interpretacije Lacanove reaproprijacije čuvene
Freudove formule „Wo Es war, soll Ich werden“[14],
odnosno kao podrvrgavanje ego-a registru simboličkog i govoru Drugog. Klovn
Šalimar je Indijina veza sa majkom Bunji, sa korijenima, tradicijom i sa samom
sobom. Maks Olfus je element koji tu vezu prekida i, istovremeno, time što joj
je otac, i omogućava. On je prauzrok problema, ono što povezuje sudbinu Indije
i Šalimara, ali istovremeno i Tvorac i element linije Maginot tj. imaginarne
osi koja sprječava komunikciju S i Autre.
Ipak, ne treba smetnuti sa
uma činjenicu kako Maks Ofuls nije bilo ko – on je ambasador, visoki dužnosnik
i istovremeno Francuz jevrejskog porijekla, koji je oženio Engleskinju, a potom
postao Amerikanac. Dakle, on je literarno otjelotvorenje tri najveće kolinijalne
sile u svijetu, a u svojoj nutrini i Lutajući Žid, odbačenik, Drugi.
Nevjerovatna i slojevita kontradiktornost u liku Maksa Ofulsa temelj je
njegovog vlastitog sukoba sa samim sobom. On je istovremeno i cijenjen i
prezren i zbog svega toga odlazi u Novi svijet, postajući od Drugog za Stari
svijet, nešto što bismo mogli nazvati uzorom u Novom svijetu. Taj Novi vrli svijet
u kojem je Maks našao spas postaje neokolonijana sila za Drevni svijet. On,
koristeći se svim mogućim ovlastima i povlasticama svog položaja visokog
diplomate SAD-a u Indiji, uzima i otima ono što je čisto, neukaljano i utiskuje
sebe u to. Utiskuje sebe u Bunji.
Maks obeščašćuje Bunji, ne
silom, doduše, ali je navede na propast. Ovo obeščašćenje (infamation)[15]
Bunji jeste metafora istorije, načina na koji su sve one kulture koje nisu
pripadale krugu dominantne kulture (zapadnjačke kulture) obeščašćivane tijekom
istorije. Ovdje treba obratiti pažnju kako su riječi la femme i Fame
(namjerno bez određenog člana) homofoni, ali isto tako treba dodati kako ih ne
treba brkati premda je termin Fame „riječ s kojom je srednjovjekovlje
označavalo ženu“[16]
te bi trebalo shvatiti Bunji i kao narativnu entelehiju, metaforu procesa
obeščašćenja.
Obeščašćenje je ono što porađa „strance za familijarnu zajednicu te tako
prekine njenu genealogiju“[17],
što je upravo ono što se dešava zajednici (selo iz kojeg potječu Bunji i
Šalimar) te samoj Bunji kroz kćerku Indiju, plod obeščašćenja – Indija je
stranac za zajednicu Kašmira, a istovremeno nije dovoljno Zapadnjakinja jer se,
bar izgledom, odvaja od ideala tipične,
WASP Amerikanke. Ovdje se radi o diskursu čišćenja i o utiskivanju sebe u
drugog, o „metafizičkom nasilju“[18].
To je također i metafora ponovnog zaposjedanja izgubljenog raja (jer Kašmir i
vrtovi Šalimara su, ne zaboravimo, mitski raj), „ponovnog stjecanja onog
vlastitog“[19], međutim, bezuspješno jer za Maksa
Bunji ostaje ništa drugo doli „stranac koji nikako ne može biti inkorporiran u
vlastito tijelo“[20].Sama Bunji će, po povratku u rodno selo
biti izolirana u jednu kućicu iznad sela, prezrena od oca, od supruga, od
gotovo svih članova zajednice, osim onih koji su već doživjeli obeščašćenje.
Bunji selo proglašava mrtvom, ona je izvlaštena,
„bez utočišta ili bez vlastitog odraza“[21]:
Pre sledećeg sastanka pančijata Šivšankar je porazgovarao sa
učiteljem igranja o tome da se Bunji proglasi mrtvom (...)[22]
Maksu se, pak, vraća
prošlost kroz prekore upropaštene žene
iz Kašmira:
„Trebalo je da budem pametna i da ne spavam sa Jevrejima. Jevreji su
naši neprijatelji i trebalo je to da znam.“[23]
Bunji, u ovom kratkom
putovanju od erotske strasti ka histeričnoj mržnji, etiketira Maksa kao Drugo, izriče etnički identitet[24]
Maksa povezujući ga sa slikom iskonskog neprijatelja, u stilu: „svi Jevreji su
naši neprijatelji“ te se postavlja hostilno spram njega i to baš u trenutku
kada su najbliži jedno drugom – onda kada ona počne govoriti Maksov engleski
bolje, a on savlada njen jezik, onda kada ona saznaje da je nosi Maksovo dijete,
onda kada Maks mimo manire diplomatskog govora, inspirisan ljubavlju prema
Bunji, koristi riječ „ugnjetavanje“ kako bi opisao političku situaciju u
pokrajini Džamu i Kašmir. Onda kada su postali najbliži jedno drugom, Maks i
Bunji su se zamrzili i razišli.
Koncept blizine srećemo
još jednom u romanu, mnogo prije nego što cijela storija počne. Treba se
vratiti na svega nekoliko razbacanih rečenica u kojima Rushdie opisuje prvi
susret Šalimara i Indije. Evo tih nekoliko rečenica:
„Na licu mu se ocrtavao bol i nije se smeškao mada su uglovi njegovih
očiju bili izborani od smejanja i piljio
je u nju neočekivanim intenzitetom koji je izgledao kao elektrošok.“[25]
„Osetila je da je vozač želeo da je dodirne u liftu, osetila je njegovu
bolnu žudnju. Ne, to nije bilo zbunjujuće, Ono što je bilo zbunjujuće jeste što
u toj potrebi nije bilo seksualne želje. Osetila je kako se transformiše u
apstrakciju. Kao da se, želeći da stavi svoju ruku na njenu, nadao da će dopreti do nekog drugog, preko nepoznatih dimenzija tužnih uspomena i izgubljenog
događaja. Kao da je ona samo predstavnik, znak.“[26]
Trenutak kada se Indija
suočava sa ozloglašenim teroristom Šalimarom je vremenski tek nešto malo ispred
trenutka kada taj isti Šalimar ubije njenog oca, Maksa. Šalimar je tada za Indiju ništa drugo do kolonijalno drugo,
sluga, neko ko svoj put prema zvijezdama prokopava kroz trnje nijeme
submisivnosti. Za nju je Šalimar tek „moljac, skakavac“[27]
čiji je blistav i oštar pogled ostao zarobljen u retrovizoru automobila kojeg
joj je kupio otac. Mjesta za skakavca u tom automobilu (koji je ujedino i
materijalni simbol „američkog sna“), nema.
Ne bez razloga Rushdie
prve stranice romana gradi oko onog što Levinas naziva „pogled Drugog“ odnosno
„Drugo i drugi ljudi“[28].
Taj pogled predstavlja, zapravo, pogled cijelog čovječanstva, svega onoga što
nije „ja“. Međutim, identitet ne postoji kao neko singularno „ja“, on nije
kompozitan, već postoji kao odnos.
Levinasov koncept blizine ne kao matematičke blizine, nego kao neke vrste
metafizičke, nemjerljive blizine i povezanosti sebstva i Drugog, blizine ovisne o spoznaji i iskustvu, ima i etičku
dimenziju. Naime, blizina Drugog budi sebstvo iz jedne vrste narcisoidnog sna i
istovremeno izaziva neku vrstu traume za ego, jer se dolazi do spoznaje kako
ego nije jedini prisutni konstituent realnosti, nego samo jedan njen dio.
U tom kontekstu, Rushdie
radi jednu genijalnu stvar kada stvara situaciju u kojoj se
vozač/terorist/ljepotan Šalimar i Indija upoznaju – on ih stavlja u lift. Prvi pogled Drugog između nosilaca agona u ovom
romanu dešava se na uskom prostoru gdje je nemoguć otklon i bijeg od Drugog te
su Šalimar i Indija tih nekoliko
sekundi, koliko je potrebno da se lift spusti, naprosto osuđeni na blizinu (la proximité), na tu supresiju
udaljenosti koja smanjuje udaljenost svijesti[29]
. Blizina, je, prema Levinasu, „subjekt koji se približava i tako konstituira
odnos“[30],
pri čemu taj odnos ima karakter jedne vrste etičke spoznaje Drugog. U ovoj klaustrofobičnoj situaciji, koja je
prelomljena kroz unutrašnju perspektivu Indije, pa je prema tome, Indija
sebstvo, a Šalimar Drugo, treba primijetiti da Šalimar zna gotovo sve o Indiji,
dok ona o njemu ne zna ništa, osim da je iz Kašmira i da radi kao novi vozač
njenog oca. Rushdie je očigledno odlučio da se u ovom romanu igra sa formom
trilera, pa tek mnogo stranica iza scene u liftu pošten čitalac saznaje kako je
Indija kćerka žene koji je Maks oteo Noman Šer Nomanu te je tako Indija Šalimarova
nesuđena kćer. Tako tek na kraju postaje
sasvim jasno kako je Šalimar za Indiju ujedino i Drugo i dio sebstva, poveznica
sa izvorom i Rajem, rajskim vrtovima Šalimara u provinciji Kašmir. Zapravo, u
liftu se i Indija približava Šalimaru i Šalimar Indiji, jer su oni istovremeno
i Sebstvo i Drugo, jedan te isti identitet, rastočen na različite tačke.
Ipak, u trenutku kada se
događa scena u liftu ni Indija ni pošten čitalac to ne znaju. Ova scena je
umjetnički obrađena tema „nagona za viđenjem“ (pulsion scopique). Prema Lacanu, koji Levinasovu tezu proširuje i
prerađuje, pogled može biti predmetom viđenja, a samo Drugo je to koje stalno gleda[31].
Ego, odnosno, „a“ u shemi L je određen pogledom Drugog. Onog trenutka kada
Šalimar gleda Indiju, tog trenutka se počinje i konstituisati njen ego. Ova
Odiseja Indijinog ega, započeta u liftu, dosegnuće svoju kuliminaciju onda kada
Indija promijeni ime u Kašmira. Odbivši nametnuto ime, ime maćehe koje je,
zapravo „nom du père“, a preuzevši ime koje joj, na simboličkoj razini, daje
Šalimar, nativni stanovnik Kašmira, ona se vraća sebi i upotpunjuje topologiju
svog identiteta. Zapravo, ona vraća ime koje joj je namijenila majka i spoznaje
kako Šalimar nije Drugo, već dio nje. Svaki njen obračun sa Šalimarom zbog toga
što joj je ubio oca, zapravo je žudnja za Drugim.
Kako je to Drugo isto što
i ona, ako Kašmira/Indija ikada ubije Šalimara, onda će ubiti i sebe. Zato
Rushdie vrlo mudro ostavlja formu prividno otvorenom i ne dozvoljava novorođenoj Kašmiri da ubije Šalimara na stranicama ovog romana ma koliko to
naivni čitatelj želio i ma koliko to sam Rushdie najavljivao.
Išao je prema garderobi. Bila je spremna na njega. Ona nije bila
vatra nego led. Osetila je kako joj nategnuta tetiva luka pritiska rastavljene
usne, osetila je donji deo strele na svojim stisnutim zubima(...)Nije bilo
šanse da će promašiti. Neće joj se pružiti druga prilika. Ne postoji Indija,
Postoji samo Kašmira i klovn Šalimar. (Kraj romana)
Zapravo, forma romana je samo naizgled
otvorena i čitalac će maštati o tome šta se naposlijetku dogodilo – da li je Kašmira
ubila Šalimara, međutim, ubistvo bi samo započelo novi krug osveta,
izvlašćivanja i prokletstva te samo iz perspektive Lacanove Sheme-L možemo
shvatiti kako je ovaj roman zapravo savršeno zaokružen.
Literatura:
Rushdie, S. Klovn Šalimar, Vulkan, Beograd, 2013.
Benslama, F. „Identitet i
izvlaštenost“, Forum Bosnae 18, str.
7-29, 2002.
Bošnjak, B. Grčka filozofija, Matica Hrvatska,
Zagreb, 1956.
Devereux,
G. Komplementaristička
etnopsihoanaliza, August Cesarec, Zagreb, 1990. (iz Čitanka – književnost i
naracija identiteta)
Džanić D. „Boromeanski čvor i tri poretka“, Čitanka – književnost i naracija identiteta,
2013.
Levinas, E. Otherwise Than Being or Beyond Essence, translated
by Alphonso Lingis, Duquesne, University Press Pittsburgh, Pennsylvania, 1998.
Levinas, E. Totalitet i beskonačnost, NK Jasen,
Beograd 2006.
Lévi-Strauss, C.
Strukturalna antropologija 2, Školska
knjiga, Zagreb, 1988.
Said, E. Culture and Imperialism, Vintage Books
New York, 1994.
[1]
Rushdie, S. Klovn Šalimar, Vulkan Beograd 2013.,
str. 13
[2] Rushdie, S. str. 14
[3] Rushdie, S. str. 15
[4] “Ono
što pogađa u ovim diskursima jesu retoričke figure koje se stalno susreću u
opisima “misterioznog Istoka (…)”, prevela Jelena Kalinić iz: Said, E. Culture and Imperialism, Vintage Books
New York, 1994. p. xi
[5]
“praksa, teorija i stavovi dominantnog metropolitanskog centra koji vlada
(nekom) udaljenom teritorijom (…)”,prevela Jelena Kalinić, iz: Said, E. Culture and Imperialism, Vintage Books
New York, 1994. p.9
[6] Lévi-Strauss,
C. Strukturalna antropologija 2,
Školska knjiga, Zagreb, 1988. str. 302
[7] Prema radu Denisa Džanića
„Boromeanski čvor i tri poretka“ u Čitanka
- književnost i naracija identiteta
[8] Rushdie, S. str.50
[9] Rushdie, S. str.50
[10]
Bošnjak, B. Grčka filozofija, Matica
Hrvatska, Zagreb, 1956. str. 227 (prevod V. Gortan)
[11]
Rushdie, S. str.186
[12]
Rushdie, S. str.187
[13] Prema radu Denisa Džanića
„Boromeanski čvor i tri poretka“ u Čitanka
- književnost i naracija identiteta
[14]
prema radu Denisa
Džanića „Boromeanski čvor i tri poretka“ u Čitanka
- književnost i naracija
[15]
Benslama, F. „Identitet i izvlaštenost“, Forum Bosnae 18, 2002. str.12
[16] Benslama, F. str 12
[17]
Benslama, F. str. 13
[18]
Benslama, F. str.14
[19] Benslama,
F. str. 9
[20] Benslama. F. str. 9
[21]
Benslama, F. str. 7
[22] Salman, R. str. 213
[23] Rushdie, S. str.189
[24]
Devereux, G. Komplementaristička etnopsihoanaliza,
August Cesarec, Zagreb, 1990. str 204.
[25] Rushdie S. str.19
[26] Rushdie, S. str. 21
[27] Rushdie, S. str.21
[28] Levinas, E. Totalitet i beskonačnost, NK Jasen,
Beograd 2006. str.189
[29]
prema Levinas, E. Otherwise Than Being or
Beyond Essence, translated by Alphonso Lingis, Duquesne, University Press
Pittsburgh, Pennsylvania, 1998. p. 89, prevod sa engleskog Jelena Kalinić
[30]
Levinas, E. Otherwise Than Being or
Beyond Essence, p.82, prevod sa engleskog Jelena Kalinić
[31] Prema radu Denisa Džanića
„Boromeanski čvor i tri poretka“ u Čitanka
- književnost i naracija identiteta
Nema komentara:
Objavi komentar