Nerazrješivi sukob u Šekspirovoj tragediji „Macbeth“

Illustration:newyorker.com

Nerazrješivi sukob  u Šekspirovoj tragediji „Macbeth“

Macbeth (1606.) je svakako jedna od najpoznatijih Šekspirovih tragedija, ali i jedna od onih na kojoj Šekspiru najviše zamjeraju. Međutim, prije nego što Šekspira optužimo za nedosljednosti Macbethu (čuvena problematika Lady Macbeth – da li je imala dijete ili ne) te za uvođenje nadnaravnih sila koje predstavljaju značajan momenat u ovom komadu, treba napraviti par kratkih remarki na period u kojem Šekspir stvara ovo djelo.

Macbeth je prvi put štampan u čuvenom Prvom folio-izdanju, nakon Šekspirove smrti, 1623. i ovaj štampani tekst obiluje tipfelerima koji otežavaju čitanje teksta. Međutim, do nas je Macbeth došao upravo preko Prvog folia, kojeg su pripremili Šekspirovi prijatelji iz glumačke družine, John Heminges i Henry Condell i ne znamo kako je dramski tekst izgledao „ispod Šekspirovog pera“. Ono što je ipak zanimljivije za razumijevanje ovog komada jeste godina nastanka i utjecaj epohe vladavine kralja Jamesa I (Jamesa VI od Škotske, koji je na prijestol došao kao prvi u liniji nasljeđivanja nakon smrti Elizabethe I, 1603.).

Dakle, Šekspir piše Macbetha 1606. godine i ta tragedija pripada periodu kasnog piščevog stvaralaštva – Šekspir umire 23.aprila 1616, na isti datum kada umire i jedan drugi velikan, Miguel de Cervantes. Želim reći da se greške i „slaba mjesta“ u Macbethu nisu desile kao posljedica piščevog neiskustva, čak sasvim suprotno – to je doba kada je Šekspir, duboko u sebi shvatio da ne postoji hrišćanski dobri Bog. Naravno, to je bio i duh vremena- sjetimo se da je ne tako davno Henri VIII napravio silovitu reformu crkve u Engleskoj, te da je Šekspirova era imala svježa sjećanja na progone protestanata pod vladavinom Krvave Mary, ali i na progone katolika. Zapravo, upravo je 1605. godina bila i godina tzv. „Barutne zavjere katolika“ („Gunpowder plot“) u kojoj je planirano ubistvo Jamesa I .

Međutim, treba se prisjetiti i toga da je James I bio vrlo sklon Šekspiru i bio mu je pokrovitelj. Pažljivim čitanjem Macbetha, može se naći dosta referenci koje predstavljaju Šekspirove komplimente kralju Jamesu I. Najočitija referenca na Jamesa I ( koji je ujedinio Englesku i Škotsku) jeste u Macbeth   IV, 1, kada Macbeth vidi Bankov duh i govori „Jabuke dve i skiptar trostruki“[1]  ( u originalu stoji : „two-fold balls and treble sceptres“), što je referenca na to da je James I vladar Škotske, Engleske i Irske  (tri skiptara) i da je imao dvostruko krunisanje: u Skonu (Stone of Scone, u blizini Pertha, Škotska) i u Westminsteru.

Kada imate tako moćnog mecenu, kakav je Šekspiru bio James I, treba mu podilaziti. James I je bio praznovjeran i vjerovao je u vještice.  Vještičarstvo je James I smatrao granom teologije, a  1590., nakon boravka u Danskoj, zemlji sa bogatom tradicijom lova na vještice, kralj James prisistvuje (i svojim prisustvom podstiče) suđenje vješticama u North Berwicku (Škotska).  U ovim procesima nekoliko ljudi je osuđeno za vještičarenje, uključujući i Agnes Sampson, „The Wise Wife of Keith“, ženu koja se bavila  narodnim liječenjem. Uzalud je Reginald Scot, član Parlamenta, napisao raspravu o kojoj pokazuje kako vještice ne postoje (1584.), jer je James I 1597. izdao svoju Daemenologie u kojoj pokazuju svu strast svog vjerovanja u iracionalno, nadnaravno i vještice.

Ko je jedan pisac da se suprotstavi mišljenju kralja i to kralja koji ga pomaže? Šekspir koristi motiv vještica, koji vuče još iz antičkog doba (Mojre, „Suđaje“) kako bi unio ono što je prava tema komada Macbetha – sukob između želje za vlašću („volja za moć“, kako je to Nietzche lijepo sročio) i mogućnosti.

Dakle, Macbeth je djelo zrelog genija, pjesnika-dramskog pisca koji razmišlja o metafizičkom i gradi užasan lik zločinca, sa kojim mi, međutim, suosjećamo. Kako je moguće suosjećati i gotovo se identificirati sa anti-junakom, zločincem, kakav je Macbeth, a nemati tu vrstu veze sa likom kakav je, recimo, Richard III?  Postoji nekoliko razloga zbog koji je ovo moguće: sudbina Macbetha gledaocu omogućava da vidi kako je to kada se hrabar, odan čovjek, pretvori u ubicu, međutim, slika Macbetha jeste i slika čovjeka koji polako umire, baš kao u srednjevijekovnom moralitetu, čovjeka kojem se prvo gase sve „više funkcije čovječnosti“ – savjest, moral, prosuđivanje i on prvo postaje zvijer, a potom umire, kao zvijer satjerana u svoj brlog. J. A. Bryant u svojoj knjizi Hippolyta's view-some Christian aspects of Shakespeare's plays, pozivajući se na W.C.Curry,  kaže kako bi se mogla istraživati progresivna degeneracija lika Macbetha sa tačke gledišta srednjovijekovne teologije[2].  Prisjetimo se da je moralitet srednjovijekovna dramska forma koja „ilustrira prolaznost ovozemaljskog života i ljudsku sklonost ka grijehu, koja ga navodi da poklekne iskušenjima ovog svijeta i time smanji svoje šanse za spasenje i vječni život“[3].

To je Macbeth – čovjek koji je pokleknuo iskušenju vlastohleplja i makijavelizma. Macbetha Šekspir u početku opisuje kao izuzetnog i hrabrog ratnika, Tana od Glamisa, koji u službi škotskog kralja Duncana brani kraljevsto u ratu Škota i Norvežana. Macbethova hrabrost je odlučila bitku protiv vojske koju je predvodio izdajica kralja, Tan od Cawdora, Macdonald. Nakon smrti Macdonalda, Macbeth dobija titulu Tana od Cawdora te još nešto – predskazanje vještica da će postati kralj Škotske, ali i da će loza njegovog najboljeg prijatelja Banka, a ne njegova vlastita,  biti ta koja će ga naslijediti.

Također, Macbeth osjeća  prirodnu odvratnost prema ubistvu i mora da učini veliki napor da bi prigušio savjest, a zadovoljio svoje vlastohleplje[4], kada ubija Duncana. Macbeth ima savjest i njegov odnos spram ubistva je jasan iz Macbethovog monologa u kojem govori da, kada bi ubistvo kralja rezultovalo preuzimanjem titule, tada bi Macbeth žrtvovao svoje spasenje („tad život/Pregoreo bih zagrobni, u  Čin I, scena 7).

Predskazanje vještica, ta „buba u uhu“ koja mori Macbetha, stvara raskol u junaku. Ipak, on mjeri sve pro i contra čina koji morao biti učinjen da se proročanstvo obistini. Macbeth je uvidjeo da se prvo proročanstvo obistinilo – postao je Tan od Cawdora. Ako se obistinilo prvo proročanstvo, zašto ne bi i drugo? I, zašto ne bi i treće – proročanstvo da će nasljednici Bankovi naslijediti Macbetha, a ne njegova vlastita krv. Titula Tana od Cawdora je časno stečena – odanošću i hrabrim bojevanjem. Također, stečena je aktivnim Macbethovim učešćem, što nagovještava da mora postojati i aktivno učešće da bi se ostvarilo i drugo proročanstvo. Vrlo je interesantno primijetiti kako su ova proročanstva, upravo stoga što zahtijavaju aktivnu participaciju subjekta, vrlo čudna – u grčkoj mitologiji ono što je zapisano se dešava samo od sebe, tačnije, voljom bogova. Ako je volja bogova da Edip ubije oca, ništa što se učini kako bi se to spriječilo nema efekta. Međutim, Tan od Cawdora može postati kraljem Škotske jedino ako kralj Duncan umre i ako se rastjeraju njegovi nasljednici, sinovi Malcolm i Donalbain. Jedino Macbeth želi postati kraljem i jedino on može ubiti Duncana ili, kako je to sad moderno reći, koristeći kriminalističku terminologiju, jedino Macbeth ima motiv.

Ipak, Macbeth mora biti gurnut u tu provaliju. Ako su mu vještice ubacile bubicu u uha, onda je Lady Macbeth ta koja ga gura u umorstvo. Čitajući pismo Macbetha u kojem je izvještava o bitci i proročanstvu, Lady Macbeth shvata da želi biti kraljica, ali, istovremeno, zna kako je njen suprug nedovoljno rđav da se taj san ostvari:

Ali ja se /Prirode tvoje bojim: prepuna je/ Mleka dobrote čovečanske da bi/ Najprečim putem udarila.Ti/ Za veličinom čezneš, častoljublja / Ima u tebi: ali nemaš one/ Rđavštine što treba da ga prati. (Čin I, scena 5)

Može li biti boljeg opisa Macbetha?

Lady Macbeth je ona koja gura Macbetha u ubistva. Ona mu govori, u istoj sceni, da bude „k'o cvet bezazlen“, ali  i zmija. Poznavaoci Šekspira upravo za te riječi Lady Macbeth smatraju da su referenca  na slučaj Barutne zavjere.

Dakle, stvoreni su moćni vanjski podsticaju - vještice i Lady Macbeth - da se obezbijede uslovi za identifikaciju sa Macbethom, uprkos tome što on postaje zao. U osnovi, Šekspir ovdje također varira jednu od najstarijih priča, priču o Istočnom grijehu, tj. priču o tome kako žena nagovori muža da idu u jabuke.  Naravno, Biblija obiluje temama žena koje su nagovorile muško da učine strašnu stvar, sve zbog malo strasti, malo životinjskih apetita, malo naklonosti – sjetimo se Jezabel, koja Ahaba nagovori da se odrekne vjere u Jahva (spominjanje boga pod ovim imenom je strogo zabranjeno u judaizmu, te se smije reći samo Adona, El Shadai ili Elohim!), sjetimo se Dalile koja Samsona lišava snage, sjetimo se Salome koja  plesom oduševi kralja i za nagradu zatraži glavu Ivana/Jovana Krstitelja. Taj će se motiv u poznijoj književnosti razviti u  motiv femme fatale, ali vratimo se Macbethu.

Macbeth, ubijajući Duncana u dvom dvorcu, čini dva grozna izdajstva i krši hrišćanski zakon. Duncan je njegov vladar, ali i njegov gost. Macbeth ubistvom Duncana krši ovozemaljski zakon, ali, što je još gore, krši i nepisani nebeski zakon, koji kaže da se onaj koji ti prespava pod tvojim krovom mora ugostiti i štititi. Taj zakon je stariji od zakona odnosa podanika i kraljeva i možemo ga na više mjesta vidjeti i u grčkoj mitologiji i epovima (Odisej kao lutalica inkognito dolazi u vlastiti dom, gdje ga primaju kao stanca, ne prepoznavši ga, bogovi se prerušavaju u putnike namjernike koji propituju da li ljudi poštuju božanske zakone). U isto vrijeme, ubistvo Duncana je i najhrabrija stvar koju Macbeth čini i penje se društvenom ljestvicom. S obzorim da postoji okvir proročanstva vještica i nagovori Lady Macbeth, ne može se baš reći da Macbeth uzima svoju sudbinu u svoje ruke, ali, da – on mijenja tok svoje sudbine.

Međutim,  paranoja da će se ostvariti i drugo proročanstvo tjera Macbetha da počini još jedan zločin koji se praktično može svesti na bratoubistvo, jer Banko Macbethu dođe kao pobratim u boju. Zapravo, ubistvo Duncana Macbetha baca u perpetum mobile, lanac ubistava. Ne treba smetnuti sa uma da Macbeth naređuje i ubistvo Fleansa, Bankovog sina, ali dijete uspije pobjeći od krvnika. Šta je drugo moguće vidjeti u ovom motivu, do Heroda koji zbog proročanstva naredi masovna umorsta novorođenčadi u Betlehemu?  I kada Macbetha nečista savjest počne opsjedati (kao Bankov duh) , on shvata da mu niko više ne može pomoći i odlazi vješticama, koje mu, preko prikaza kao posrednika, predskazuju kako ga neće ubiti niko ko nije od žene rođen, ali i da se čuva Macduffa, Tana od Fifea te da Macbeth neće okončati vladavinu sve dok se Birnamska šuma ne pokrene. Uprkos tome što mu se ova proročanstva čine smiješnim, Macbeth naređuje masakr u dvorcu Macduffa, jer se duboko u sebi boji snage proročanstva i u tom strahu vidimo onu trunku čovječnosti u Macbethu,  jer se boji onoga što nije od ovog svijeta. Međutim, u tom čovječijem strahu, Macbeth postaje zvijer, gasi većinu svojih ljudskih osobina. U tom masakru ubiju Macduffovu djecu na oči njihove majke, a potom pobiju sve u dvorcu. Premda ovaj zločin Macbeth ne čini svojom rukom, kao, uostalom, ni ubistvo Banka, ovo su njegovi najstrašniji, kukavički zločini.

Da li je Macbeth odista častan čovjek kakvim ga Šekspir pokušava predstaviti, a koji zaglibi u blato iskušenja ili u njemu čuči imanentni trn zla? Kako je moguće da takav čovjek počini takve grozote? Zapravo, Macbeth ni ne zna da ima potencijal da ubije Duncana sve dok ne dođe do njegove postelje i ne zarije mu nož u tijelo. Jedino Lady Macbeth vidi taj potencijal u njemu i podtrehuje ga da učini nešto što bi njima dvoma obezbijedilo viši društveni status i moć. U čovjeku je skriveno i dobro i zlo, vrlina i grijeh,  i do trenutka smrti, čovjek nije formiran, krut identitet ili kako to Sofokle govori kroz hor: „zato nikog , dan dok onaj posljednji ne dočeka, neću proslavljati kao srećna“[5].

Macbeth je, prije svega čovjek, a čovjek je sklon iskušenjima. Nije svetac, inače bio odolio bez puno vaganja. On je slab, ali je tragedija u tome što prekasno shvata svoju slabost i svoje jake strane. Prekasno shvata kako smisao života nije u gomilanju moći i stvari, onda kada gleda mrtvu Lady Macbeth, koju je osjećaj krivnje  („gubi se,  prokleta mrljo“, V, 1) prognao u ludilo i, na kraju, u smrt. Tada Macbeth govori ono čuveno (engleski original, jer nema našeg prevoda ovog dijela koji može prenijeti savršenstvo ovih riječi):

Tomorrow, and tomorrow, and tomorrow,

Creeps in this petty pace from day to day

To the last syllable of recorded time,

And all our yesterdays have lighted fools

The way to dusty death. Out, out, brief candle!

Life’s but a walking shadow, a poor player

That struts and frets his hour upon the stage

And then is heard no more. It is a tale

Told by an idiot, full of sound and fury,

Signifying nothing. (V,5)

Shvatajući besmisao svog života i života u koji nije upisano ništa drugo do pukih ovozemaljskih potreba i težnji, Macbeth uviđa i nepodnošljivu težinu svoje samoće. On je čovjek koji se usudio pogaziti ne samo ovozemaljski, nego i božanski zakon, sve zbog varljivog obećanja da je sreća u moći. Tamo gdje je volja za moć jedina sila, tu nema ljubavi, niti sreće. Bez nasljednika, bez supruge, bez najboljeg prijatelja – tak i takav Macbeth je jedna od najusamljenijih figura književnosti.  U trenutku kada čeka Macduffa i engleske plemiće koje predvode Malcolm i Donalbain, Macbeth je slika i prilika najtužnijeg čovjeka, koji se pokušao suprotstaviti nadzemaljskom i istoriji, jer upravo ove sile stoje nasuprot njega u cijeloj njegovoj tragediji.  Macbeth želi povlastice moći, ali mu istorijski kontekst ne dozvoljava da svoju želju dovede do kraja i tu se vraćamo na to da je sukob u ovom komadu u osnovi sukob između želja i mogućnosti. Nadzemaljsko – Suđaje vještice pokreću dramu, ali ga istorija dovršava, baš kao da je u Macbethu Šekspir htio prikazati tu promjenu paradigme kada Dobri hrišćanski bog nestaje polako sa scene, a racionalnost i renesansna shvatanja uvode novi način promišljanja o mjestu čovjeka na ovom svijetu. Macbeth strada zato što želi postati simbol (vlast), a ne biti čovjek. Umjesto čovjeka, Macbeth postaje pozornicom. I sve to zato što je znao više nego što je smrtniku dozvoljeno da zna. Istovremeno, tragedija Macbeth je djelo koje secira uzroke zla u čovjeku i to iz nutrine samog zla.

Tragedija leži između dva pola – tabua i ideala.

Jasno je šta je tabu u Macbethu – kršenje pisanog i nepisanog zakona, ljudskog i božijeg zakona zarad stjecanja moći i vlasti, pri čemu upravo borba da se prijesto sačuva vodi Macbetha, nakon proročanstva prikaza da se treba bojati Macduffa, da naredi pokolj Macduffovih, što će biti Macduffov glavni motiv da ubije Macbetha. Macbeth je svojim postupcima uništio sve ono što bi ga moglo spasiti od engleske vojske i istorijska je neumitnost da će biti ubijen. Međutim, šta je sa idealom u ovom djelu? Kako tražiti ideal u anti-junaku? Prvo, pokazano je dokle to čovjek može ići u svojim težnjama i željama i šta će se dogoditi ako ide tamo gdje nije za čovjeka. Drugo, ne treba zaboraviti da je Lady Macbeth našla mir u smrti, nakon epizoda strašnog ludila u kojima pokušava saprati ruke od krvi ( opet pozivanje na motiv iz Biblije, Pontije Pilat), što govori da ima svijest o svojoj tragičkoj krivici. Treće – Bankov sin preživi. Fleans je dijete koje nikome nije ništa naudilo, nije nikoga ubio, čist je i on je taj koji će postati kraljem Škotske prema proročanstvu i čija će se loza nastavti. I posljedne – treba se zapitati zašto Macbeth uopšte posluša Lady Macbeth? Zašto joj nije rekao da umukne i ne truća gluposti? Možda zato što  beznadežno voli i čini grozne stvari kako bi je pokušao urećiti, ne znajući da to to nije put do sreće. Kako to sam Macbeth kaže u Čin 2, scena 3, kada opravdava što je ubio Duncanove stražare: „razum moj pretekla je plahost ljubavi moje žestoke“. U originalnom tekstu stoji „outrun reason“(„preteći razum“) što Bryant u svojoj knjizi objašnjava preko rada Francisa Fergusona: to znači narušiti zakone prirode i preći u svijet koji je sa jedne strane omeđen iracionalnom tamom Pakla i nad-razumskom milošću vjere[6], tj. omeđen tabuom i idealom.

Uprkos tome što religija, kao centralna paradigma i zakon, polako napušta scenu Šekspirove Evrope i to Šekspir osjeća, ova epoha je, kako to Kommerell ističe raspravljajući o Lessingu i Lessingovoj epohi, ipak poštovala ideale i stavove te je tragedija bila poželjna umjetnička forma. „Snage vremena“, piše Kommerell, „koje stvaraju ideale, dijalektičko-vaspitne snage vremena, prihvataju tragediju kao mogućnost koja mnogo obećava“[7]. Drama je bila ( i mogla biti) vaspitna, jer je pokazivala šta se ne smije učiniti i šta treba učiniti – tabu i ideal. Tragedija je duševna borba i nisu potrebni masivni kantari da ova borba prevagne u koristi jedne ili druge strane.

---

[1] U prevodu Velimira Živojinovića,  Celokupna dela Viljema Šekspira, knjiga peta, Kultura, Beograd, 1966.

[2] J. A. Bryant, Hippolyta's view-some Christian aspects of Shakespeare's plays, Kentucky University Press, 1961., str. 153 (link: https://archive.org/stream/hippolytasviewso012763mbp#page/n169/mode/2up/search/Macbeth)

[3] Prevedeno iz Sanja Šoštarić, English Literature to 1500, Univerzitet u Sarajevu-Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2009. str. 143

[4] Veselin Kostić, Engleska književnost 1, Svjetlost Sarajevo, str. 236

[5] Sofokle, Kralj Edip, 1515

[6] prema J. A. Bryant, Hippolyta's view-some Christian aspects of Shakespeare's plays, Kentucky University Press, 1961.str 154 (link: https://archive.org/stream/hippolytasviewso012763mbp#page/n171/mode/2up/search/Macbeth),

[7] Max Komerrell, Lesing i Aristotel, Dnevnik, Novi Sad, 1992. str 40.