Razrješivi
sukob u drami karaktera na primjeru komedije „Kir Janja“
Školski
primjer komedije karaktera nalazimo u komediji Kir Janja Jovana Sterije Popovića, napisanoj 1837. Sterija ovdje
varira varira teme iz Plautove komedije Aulularija te Molierovog Tvrdice, ali
prilagođava motiv svojoj epohi.
Osnovu
za komediju karaktera dao je Teofrast (rođen oko 370. p.n.e.) u svom kratkom
spisu „Karakteri“ u kojem daje osnovne crte, krokije, nekoliko oblika ljudskog
ponašanja u kojima jedna, negativna osobina, dominira ličnošću. Zapravo,
Teofrastovi karakteri su „svedeni u biti na jednu osobinu – škrtost,
hvalisavost, mrzovolju“[1].
Međutim, likovi koji se zasnivaju na Teofrastovim karakterima i dan-danas
izazivaju smijeh i ovo je još jedan od dokaza kako starost jednog spisa nije
mjerilo njegove aktuelnosti.
Teforast
je opisao niz augmentiranih osobina, međutim za komediju karaktera su
najzanimljivije one koje su škodljive po
društvo, poput tvrdičluka, poltronstva, hvalisavosti i licemjerja. Druge
osobine, koje nisu škodljive, ali su dosadne, u komediji karaktera ne čine
okosnicu, već lajtmotiv komedije.
Sam
Teofrast nije pravio neku vrstu sistematizacije karaktera. Ipak to ne znači da
je komične karaktere nemoguće sistematizirati. Najčešće se govori o podjeli na
one likove koji sebe predstavljaju boljima nego što jesu – tip alazona (ἀλαζών) i na one koji se
predstavljaju lošijim nego što jesu – tip eirona
(εἴρων). Postoji i treći tip, onaj kojeg možemo nazvati „prevrtljivac“.
I dok
alazon sam sebe glorificira, eiron je taj koji će alazonu pokazati besmisao
njegove osobine i koji će mu pokazati vlastite granice.
U ovoj
Sterijinoj komediji se ismijava zelenaš grčkog porijekla, Kir Janja, tvrdica i sebičnjak. Lihvarstvo, kao društveni motiv, nije
nepoznato komediji: sjetimo se Šekspirovog Mletačkog
trgovca. Ono što je zajedničko i
Shylocku iz Mletačkog trgovca i Kir
Janji jeste da su obojica stranci, ne pripadaju u cjelosti zajednici u kojoj se
nalaze, već je njihova veza sa zajednicom uspostavljena lihvarstvom. Međutim,
dok Shylock postaje gotovo pa tragična figura marginalca i otuđenog čovjeka
kojeg je društveni kontekst učinio takvim (Jevrejin u antisemitskoj sredini),
Kir Janja u Sterijinoj drami funkcionira kao čist element komedije karaktera,
čovjek kojeg njegova karakterna osobina otuđuje od društva.
Međutim,
uvijek kada se jedan lik u komediji razotkrije, odnosno, ako govorimo o
komediji karaktera, kada se njegova osobina učini neškodljivom po društvo, taj
lik dobiva jednu donekle tragičnu notu. Kako bi se ipak napravila određena
distinkcija između likova u komediji i tragediji, odnosno, komičnog i
tragičnog, potrebno je napraviti i jednu malu digresiju.
Tragički
junak nema tijelo. Odnosno, tako bismo mogli zaključiti gledajući ga na sceni.
Tragički junak se ne znoji, ne podriguje, ne krče mu crijeva, ne jede, ne pije,
a ponajmanje ide tamo gdje i car ide pješke. Komički junak, sa druge
strane, ima moćnu i naglašenu tjelesnost. Ova tjelesnost je izuzetno plodan materijal
za građenje komike. Skatološki humor jeste najniži oblik humora, ali je svima
razumljiv. Ipak, ovaj „najniži oblik“
humora nam može osvijestiti jednu tužnu činjenicu, a to je da naša tijele nisu
idealna, ona se znoje, luče koješta, umore se, stare te je stoga od tijela
nemoguće praviti ideal. Tako ovaj „niski humor“ ima značenje smiješnog onako
kako ga je pokušao definisati Platon. Prema Platonu, smiješno je ono što
istovremeno donosi užitak i bol jer donosi saznanje o sebi. Zapravo, kao da je
osnovna razlika između tragedije i komedije to što se „tragedija uvijek događa
nama, a komedija drugima, upravo zato što se s junakom tragedije patetički
djelimično identificiramo, dok junaka komedije promatramo isključivo izvana.“[2]
Tjelesnost
je itekako prisutna u Kir Janji. Onda, kada kritikuje Jucu što šije haljinu i
kada priča kako se u njihovoj kući previše jede ( „Esmo ručali kako firšt?,
Janja, čin I, scena 1[3]).
Janja ide tako daleko da citira grčke uzrečice o mudrosti (na grčkom), koje u
kontekstu u kojem ih on izgovara, zvuče smiješno i groteskno, poput pan metron ariston („umjerenost je
korisna“) ili kada kao primjer umjerenosti i štedljivosti na Jucino nagovaranje
da joj da novce kako bi kupila novi šešir, spominje Diogena koji je živio u
buretu.
Ipak,
tjelesnost Kir Janje je najprisutnija u njegovom govoru – on govori na nekoj
mješavini srpskog i grčkog, uz obilatu upotrebu grčkih poštapalica, izreka i
uzvika, što ima komički efekat (naravno, više u publici srpskog govornog
područja Sterijine epohe). Inače, komedija obilato koristi strani dijalekt –
sjetimo se samo Kapetana i bolonjskih profesora iz Commedia dell'Arte i to je
jedno od dramskih sredstava komedije koje možemo pratiti do dan-danas, čak i u
crtanim filmovima visoke produkcije ( u „Despicable me“ antijunak govori
engleski sa ruskim naglaskom, u „Allo, Allo“ postoji nekoliko vrsta izgovora
engleskog sa stranim akcentom)
Izvor
komičnog je neka obmana – bilo to zamjena, intriga ili priroda komičnog
karaktera. Razriješiti obmanu znači razriješiti i sukob u komediji.
U
komediji karaktera, izvor obmane je unutarnji – egzistencijalna situacija
komičnog lika je posljedica njegovih vlastitih radnji uzrokovanih tom jednom
osobinom koja u liku preovladava, u slučaju Kir Janje, to je imanentna škrtost,
gotovo neodvojiva od lika, pojačana sebičnošću, tom vjernom pratiljom škrtosti
i donekle mizantropijom i velikom količinom namćoravosti. Upravo je zanimanje
Kir Janje jako pogodno tle za ostvarivanje lika, za stvaranje autentičnosti
–zanimanje Kir Janje će poslije omogućiti zaplet sa falsifikovanim novcem, a
upravo će ta situacija i omogućiti da dođe do razrješenja sukoba.
Upravo
taj i takav lik je sposoban da kćerki pokuša sklopiti brak iz koristi (Kir
Janja želi da uda kćerku Katicu za drugog lihvara, Kir Dimu, iako je ovaj mnogo
stariji od nje), upravo takav lik nije u stanju pročitati cinizam iz riječi
vlastite supruge, kada mu Juca kaže kako bi trebali proglasiti da su pokradeni,
pa će im ljudi davati pomoć iz sažaljenja, nego pohvali ovo kao sjajnu zamisao
(„Dušo Juco, ti imaš grčko pamet u glava“,
čin I, scena 7) i takav lik može da topi vosak sa starih pisama da ne bi morao
kupovati novi vosak.
Srž
zapleta jeste tema unovčenja dukata. Ovo je za Sterijino vrijeme bila aktuelna
tema – sređena Austro-ugarska monarhija pokušava uvesti papirnati novac umjesto
jedinog novca koji je do tada bio platežno sredstvo – kovanog novca dukata i
srebrenjaka – što svjedoči i o promjeni unutar društva. Međutim, očigledno je
da tvrdica kakav je Kir Janja ne vjeruje državi već hoće da profitira bar tako
što će na ilegalnom tržištu probati dobiti više novca za svoje dukate. Međutim,
ispostavlja se da su ljudi kod kojih je Janja išao, lopovi, koji su mu
podmetnuli falsifikovan novac za dukate. Da stvar bude gora, Kir Janja saznaje
da mu kukuruz nije dobar, pa je stoga bezvrijedan, a poslije mu se zapali i štala.
No tvrdica ne shvata svoju glupost te kažnjava slugu koji je gasio požar, jer
je požar gašen mlijekom (vode nije bilo jer Janja nije htio popraviti slavinu)
i sluga je presjekao ular konju, kako se ovaj ne bi ugušio u požaru. Pri tome,
pokušava da od sluge naplati sve ono što je sluga pogriješio, čak i sjekiru
koju je ovaj izgubio davno u vinogradu. I dok je Kir Janja sa početka komedije,
tek smiješan, ove radnje u trećem činu ga čine groteskom. Stalno ponavljanje svota
novca i prebrojavanje („pet grošiki, edna
forinta i trideset i tri krajcera“, brojanje na grčkom – „okto će eksi:
deka tesera; će tesera: deka okto; će pendi: ikusi trija. Dio, će ena: trija;
će trija, eksi; će dia: okto“, čin III, scena 3) dovode ovaj lik do
apsurda, do krajnje distrozije u kojoj više ne možemo vidjeti čovjeka i stoga
se nemoguće identificirati sa Kir Janjom.
U komediji
karaktera nositelj negativne osobine čak i može biti svjestan te svoje osobine,
ali će svejedno nastaviti da „tjera po svom“. Dakle, nema samospoznaje da je ta
osobina negativna i štetna, ne samo po okolinu, nego i po nositelja. Stoga neko
izvana mora da predoči glupost i besmisao te osobine. Nositelj osobine gubi
vezu sa svijetom, on se zatvara prema drugim ljudima i društvu uopšte. Za
razliku od komedije situacija/zabune, problemi u komediji karaktera ne dolaze
izvana, nego iznutra, dolaze od samoobmanjivanja. Kada se jedna negativna
osobina ili, češće, kompleks povezanih
osobina, kao što je to slučaj kod Kir Janje,
urežu u nečiju prirodu, tada ove osobine bacaju sijenku na rasuđivanje
lika. U komediji situacija čula su ta koja obmanjuju, dok u komediji karaktera
obmana dolazi od nerazumijevanja vlastite prirode i granica. Ignorantski odnos
nositelja negativne osobine u komediji karaktera ne samo da zatvara lik prema
drugima, nego ga, konsekventno, lišava i onog stepena slobode koji je čovjeku
dozvoljen. Lišava ga ljubavi, sposobnosti primanja i davanja ljubavi, što se
apsolutno jasno vidi iz odnosa Kir Janje i Juce – Kir Janja je potpuno
nesposoban primiti ljubav vlastite supruge, isto kao što je nesposoban da tu
ljubav da i pokaže i kao što je nesposoban uvidjeti koliko bi štete učinio
Katici prisilnom udajom za starca.
Kako
dolazi do razrješenja sukoba u komediji karaktera? Negativnu osobinu treba
osvijestiti i učiniti je neškodljivom za društvo. U primjeru komedije Kir Janja, to čini notar Mišić, koji je
čvrsto odlučio da urazumi Janju.
Mišić
ucjenjuje Kir Janju da će ga tužiti zbog posjedovanja falsifikovanog novca („No vidite, kod vas su se našle fališne
banke. Vi morate odgovorati“ čin III, scena 5). Ipak, Janja ni tu ne
posustaje u svojoj bezobraznosti, nego pokušava podmititi notara (čak i tu
štedi). Kir Janja potom nudi Mišiću i
ono najvrijednije što ima – svoju kćerku Katicu (čime je, zapravo, opet
prodaje, za svoj interes), ali i obligacije. Mišić pristaje na to, ali
naglašava „više iz ljubavi k vašoj
gospodični kćer primam njenu ruku“. Međutim, ono što Kir Janja ne zna, a
Mišić zna, jeste to da su dukati koje su na prevaru lopovi poharali od Janje
pronađeni i povraćeni. Odmah nakon prihvatanja Katice, Mišić tu informaciju
govori Janji i Janja želi povući riječ. Međutim, to nije moguće, jer je dao
Katicu Mišiću pred velikim brojem svjedoka. Kir Janja ostaje na gubitku, iako
su dukati vraćeni, jer je on osramoćen i javno ismijan. Također, saznaje se da
je i drugi lihvar, Kir Dima, bankrotirao.
Kako
Mišić kaže, „škrt više plaća“.
Razrješenje
sukoba u komediji je najviša tačka komedije – apsurd je dotjeran do vrhunca i
samo lud čovjek nije u stanju uvidjeti ga. A ludak nije komičan, već tragičan
lik. Onog trenutka kada čovjek ima
dovoljno razuma da uvidi kako je situacija u koju je sam sebe doveo nerazumna,
u njemu se javlja i trunak čovječnosti. Zato na kraju komedije Kir Janja sam
sebi govori „Imaš pamet da razumiš?
Prokleto svaka špekulacija sos mlogo interes i malo kapital (...) Nek mi uvati za
oko, da ne vidim moja nesreća na ovum svetom, da ne vidim na ova kuga (pokazuje
na Dimu, koji mu je namjestio prevaru)“. Naravno da ove riječi zvuče
smiješno kada ih izgovara Janja, ali u tim riječima ima i pomalo shvatanja
vlastite situacije koja je prouzrokavana vlastitim djelovanjem, a što je opet
uzrokovano vlastitom prirodom.
Ova
kuknjava Kir Janje sadrži tu trunku samospoznaje, toliko potrebne da
razrješenje sukoba ima svoj kraj i svrhu – predočavanje i osvještavanje
negativnih strana ljudske prirode koje treba amortizirati sredstvima komedije i
učiniti neškodljivim za društvo. Poredak stvarnosti je obnovljen, a komički
junak mora nestati jer je srž njegove prirode ništa drugo doli obmana.
[1] Prema Dževad Karahasan, „Pojam i tipovi
dramskog kronotopa“, Drama i vrijeme,
Dobra knjiga Sarajevo, 2010. str 23
[2] Dževad
Karahasan, „Pojam i tipovi dramskog kronotopa“, Drama i vrijeme, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010. str 27
[3] Za navode korišteno Jovan Sterija Popović,
Odabrane komedije, Matica srpska,
Novi Sad, 1947.
Nema komentara:
Objavi komentar