Postoje tanke knjige i postoje
debele knjige. Postoje knjige koje nam donose egzotične, daleke krajeve,
neobičnost i postoje knjige u kojima se opisuje nešto što je nama tako poznato,
tako blisko kao da je to neka od naših priča. Autobiografski roman izraelskog
pisca Amosa Oza objedinjuje obje ove mogućnosti: to je nimalo tanka knjiga koja
nas vodi u nama nedovoljno poznat i egzotičan Izrael, a u isto vrijeme su nam
sve situacije, razgovori i događaji koje Oz opisuje veoma poznati i bliski. Zadovoljstvo
čitanja ove knjige nam je omogućio Buybook, a kroz babilonski jezički kaos nas
je provela Andrea Weiss Sadeh.
Vrlo je teško čitati ovu knjigu
samo sa pozicije formalizma, pošto je natopljena piščevim životom, vrlo
intimna, na momente veoma duhovita i istovremeno potresna autobiografija u
kojoj Oz nakon dugog vremena progovara i o samoubojstvu majke. Možda bi
najbolje domaćoj čitalačkoj publici opisati ovaj roman kao čudesnu mješavinu
Danila Kiša i njegovih ispovijesti o porodici kakva je Bašta, pepeo, i humora Ephraima Kishona, tog tako jevrejskog,
autorefleksivnog tipa smijeha koji se gradi na godinama tuge, gorčine, čežnje i
usamljenosti.
Amos Oz je rođen kao Amos
Klausner, u Jeruzalemu i odrastao u ulici Amos unutar četvrti Kerem Avraham. U
većini slučajeva ne bi bilo potrebe za spominjanjem gdje je neki pisac
odrastao, ponajmanje u kojoj gradskoj četvrti i ulici. Ipak, čini se da to kod
Oza nije slučaj, jer je dosta njegovih romana smješteno upravo u spomenutoj
četvrti, koju je osnovao britanski konzul James Finn u otomanskom Jeruzalemu
1855. godine, nakon što je kupio brežuljak Karm al-Khalil („Abrahamovi
vinogradi“). Ova četvrt koju je osnovao jedan kršćanin i to konzul, član
Londonskog društva za promoviranje kršćanstva među Jevrejima, primiće mnoge
jevrejske imigrante u periodu nakon Drugog svjetskog rata, a danas je to četvrt
u kojoj žive uglavnom ortodoksni Jevreji koji pripadaju Haredi judaizmu.
 |
| Amos Oz |
Zapravo, pišući o ovoj ulici, Amos, svjesno ili podsvjesno vođen načelom nomen est omen, piše o sebi. Nedugo
nakon majčinog samoubojstva, Oz pristupa Cionističkoj partiji i odlazi u Hulda
kibuc, gdje ga usvaja obitelj Huldai i upravo u kibucu mijenja prezime u Oz. Također,
treba znati i ponešto o Ozovim političkim uvjerenjima i književnom angažmanu:
on je profesor književnosti na Univerzitetu Ben-Gurion, a najbliži je cionizmu
lijevog krila. Predstavlja se kao cionist, ali je i društveni aktivist na polju
palestinsko-izraelskog pomirenja. Služio je izraelsku vojsku te je u toku
Šestodnevnog rata (1967.) bio sa tenkovskom jedinicom na Sinaju, a za vrijeme
Jomkipurskog rata (1973.) borio se na Golanskoj visoravni.
Ipak, premda Oz i sam ovdje kaže
kako je sve u njegovim pričama
autobiografski, samo par redova nakon te konstatacije kaže i kako je vulgarno
tražiti smisao književnosti u voajerizmu i banalnosti, između napisanog i pisca, nego da je jedini način da se nađe srce
priče u polju između napisanog i
čitatelja.
Tako, između uličica Jeruzalema i
modernih četvrti Tel Aviva, između riječi jidiša, ruskog, poljskog i
hebrejskog, između boršča i hrane Bliskog istoka, upoznajemo ljude, ne tako
različite od nas samih. Upoznajemo iste ljudske mane, sitničavosti i taštine,
ali i vrline koje možemo naći u svakom domu, na svakoj ulici gdje god da odemo.
Izrael, ta mlada država milenijumske mudrosti počiva na kajanju evropskih sila
i prepletena je gorčinom kolonijalizma. No, kako to i Oz naglašava, arapski i
jevrejski narod nisu postali sabraća na ovom malom komadu zemlje, nego su,
poput dva sina istog nasilnog oca postala neprijatelji, jer svaki sin u onom
drugom bratu vidi prijetnju nasilnog oca.
Pripovjedač, Oz preporođen u sebe
kao dječaka, nas jeruzalemskim ulicima vodi kroz već raslojeno jevrejsko
društvo tog doba: tu su imigranti iz Istočne Evrope, koji žive u tijesnim
stanovima prepunim knjiga, zatim bogati Jevreji koji žive u luksuznijim
četvrtima, tu su i „pioniri“, mladi Jevreji nove generacije koji žive u
kibucima, imaju socijalističku orijentaciju i grade Izrael i „preživjeli“,
ljudi koji su prošli golgotu konc-logora, na koje se gleda više sa
snishodljivošću i onom neugodnom i ružnom vrstom sažaljenja:
Pored
svih ovih, tu su bile i izbjeglice, preživjeli, koji su generalno tretirani sa
saosjećanjem i određenom odvratnošću: jadni nesretnici, bila je to njihova
greška što su izabrali da ostanu tamo i čekaju Hitlera, umjesto da su došli
ovamo dok je još bilo vremena? I zašto su dopustili da ih povedu kao ovce na
klanje umjesto da su se organizovali i uzvratili udarac? I nek već jednom za
svagda prestanu ovdje govoriti na nesuvislom jidišu, i nek nam samo ne pričaju
šta su im sve tamo učinili, jer sve to im baš i nije na čast, a ni nama. I
općenito, mi smo ovdje licem okrenuti budućnosti, a ne prošlosti, i ako se
prošlost već mora spominjati, zar je mi nemamo dovoljno, i previše, raspjevane
biblijske, hasmonejske, i nema nikakvog smisla poružniti je ovakvom
deprimirajućom prošlošću koja je čista nevolja do nevolje (...)
Ne čini li nam se ovo odveć
poznato? Nevoljnik nigdje nije dobrodošao, čak ni onda kada je jedva izvukao
glavu ispod noža dželata. I u svemu tome, javlja se jezik kao demarkaciona
linija ljudskih entiteta: jezik kao sredstvo igre (za Oza je jezik vrlo često
to – igra riječi), kao tabu (kada se svađaju ili psuju, roditelji i rodbina
dječaka Amosa ne koriste hebrejski, nego ruski ili poljski), kao oznaka podrijetla
i statusa. Jidiš je jezik nevoljnika, jezik odvratnosti i sirotinje, a
hebrejski, premda imigrantima nedovoljno poznat, predstavlja jezik jevrejske
države podignute iz pepela. I tako, usljed nedovoljnog poznavanja jezika koji
istovremeno i jeste i nije maternji, govornici govore stvari koje zapravo nisu
htjeli reći i grade babilonsku kulu između svojih nadanja i stvarnosti.
Međutim, upravo je taj raskol između očekivanja i realnosti u obećanoj zemlji
za neke bio prevelik teret.
Nema komentara:
Objavi komentar