Patriotizam

Priča Patriotizam Yukio Mishime prati zadnje dane poručnika japanske carske vojske, Shinija Takeyame, i njegove mlade supruke Reiko. Okvir priče čini pokušaj vojnog puča  26. februara 1936., poznat u modernoj japanskoj istoriji  kao Ni Ni Roku. Neki od najbližih prijatelja i saradnika mladog poručnika Takeyame su upleteni u pokušaj svrgavanja vojnog vrha carske vojske i on se nalazi rastrzan između odanosti prijateljima i odanosti državi. Kako bilo koji izbor za Takeyamu znači da će izdati nešto što mu mnogo znači, on posljednji put poteže bushido kodeks i odlučuje izvršiti ritualno samoubistvo, seppuku odnosno, harakiri.

Za ovu Mishiminu priču neophodno je poznavati kulturološki kod Japana, koji pokreće junake da počine samoubistvo. Oni se niti u jednom trenutku ne kolebaju šta im je činiti. Poput junaka grčke tragedije, oni rade ono što se mora, jer društveni i kulturološki kodeks njihove zemlje to tako propisuje.

Moralna ocjena likova u pogledu sopstvenih pobuda potpuno je jasna i dosljedna. Oni osciliraju između nagona i osjećaja, ali rješenost da suspregnu osnovni nagon–nagon za održanjem života, ostaje nepokolebljiva. Ličnost se raščlanjuje, ali i Shinyja i Reiko znaju svoje motive. On je u raskolu između privrženosti carskoj vojsci, svog dubokog patriotizma i prijateljstva.  Jedini način da ne oskrnavi ljubav prema domovini, a da pri tome ne ubije prijatelje jeste da izvrši ritualno samoubistvo.

Ona, Reiko, ima jedan jedini motiv, ali to nije patriotizam–njen motiv je ljubav prema mužu, odanost prema životnom partneru i rješenost da ga u svemu prati. Za Zapadno društvo danas ova odanost supruge koja je jedva pozavala supruga, budući da su se brakovi ugovorali, a supružnici istinski upoznavali tek nakon vjenčanja, jeste neobična. Ali, kao što je čast za muškarca bila biti lojalan državi, tako je čast za ženu bila biti lojalna suprugu. Nevjera, kako tjelesna, seksualna, tako i duhovna, u Japanu je najveća sramota za ženu. Nevjerne supruge su bile stigmatizirane u društvu i bilo im je gotovo nemoguće povratiti čast.

Psihologija nas je naučila da su osjećaji dvostrani i da moramo analizirati podijeljenu prirodu svih duševnih stanja. Ritualno samoubistvo se u Japanu ocjenjuje kao najviši moralni potez. Shiniya i Reiko nemaju moralnih dvojbi i slojeve njihove psihologije treba tražiti mnogo mnogo dalje od toga da li se oni žele ubiti ili žele živjeti, jer je odgovor na ovo pitanje jasan.

Ritualna ubistva nalažu da ljudi koji to čine ostave oproštajno pismo iza sebe. U pismu poručnika Takeyame pisalo je „Živjele carske trupe“, dok je u Reikinim pismu stajalo kako se izvinjava roditeljima što je odlučuila da umre prije njih i da je to čini rđavo kćerkom te „Dan koji je suđen vojnikovoj ženi, došao je“. Oba oproštajna pisma su puna časti i, sa aspekta japanske kulture, visoke moralnosti. Međutim, ipak između ova dva pisma postoji jedna mala razlika–poručnik Takeyama naglašava da to čini zbog osjećaja časti, patriotizma, za Cara. Njegov razlog za samoubistvo je to što shvata da ne može ostati čista obraza na svom putu građenja karijere i uspijeha. Reikin razlog je nešto drugo – sreća. Ona to čini jer je dužnost supruge da usreći supruga i da ga ne izda. U trenutku kada je bilo potrebno da ga usreći tako što će počiniti jigaki–verziju seppuku za žene, u kojem žena sebi sabija bodež u vrat– ona to i čini.

Ipak, ako pažljivo čitamo, možemo naći jedan nagovještaj kolebanja unutar Reiko. To je trenutak kada ona posmatra figurice životinja i one joj se učine tužnim. Reiko tada zapravo projicira svoju tugu i strah od neizbježne smrti na figurice, koje zapravo otjelotvoruju ono što bi, prema psihoanalizi, donio san – potisnutu želju za životom. San uprizoruju neizrečene riječi, ali im se ne pokorava. Ako se držimo teze da  ova projekcija na figurice ima funkciju sna, a da je san, prema Freudu, slikovno pismo (Bilderschrift), dolazimo do tumačenja da Reiko vidi vlastitu tugu materijaliziranu na objektima koji je okružuju. Značenje ove projekcije nikada nije doživljeno u svijesti, jer da jeste, Reiko bi odabrala život. A to ona ne može, jer bi  izdala supruga i  bila osramoćena, pa stoga želju za životom potiskuje u podsvjesno.

Pošto su potpuno ukrotili nagon za samoodržanjem, odlučili da urade ono što se mora uraditi i izvršili pripreme za to, Reiko i Shiniya čine jedino što se u tom trenutku može i treba učiniti–vode ljubav, jer im je to posljednji put da to čine. Rijetko je gdje veza između kreativnog erosa i tanatosa koji ga suspreže tako očita i bukvalna kao u ovoj Mishiminoj kratkoj priči. To je eros iz kojeg neće nastati ništa novo, osim potvrde supružničke lojalnosti i riješenosti da ne izdaju jedno drugo. Svijest o nemogućnosti da se iz te erotike i seksualnog čina išta stvori, jer sutra ne postoji, izoštrava čula mladog para i čini nam se da ih smrt koja im visi nad posteljom tjera da maksimalno uživaju u ovom činu i tjelesnosti onog drugog. Oni su duboko zajedno, i u seksualnom činu i u smrti. Oni postaju hipnotisani jedno drugim,  ljepotom kože, kose, dodira i reakcijom tijela onog drugog. Smrt je tu i nema potreba za potiskivanjem želje, vremena za sublimaciju više nema. Sublimiranje želja se dogodilo davno, onda kada je Shiniya odlučio da postane vojnik i svoju energiju usmjeri o u karijeru i vojnički uspjeh, a Reiko je ona koja ga prati na njegovom putu, ona koja čini sve za sreću.

Seks je ovdje istovremeno i kratkotrajna odgoda smrti i njena potvrda, što vezu između dvije suprotne sile, erosa i tanatosa, čini još upadljivijom i stravičnijom.