Krenuli smo ranim jutrom iz tržnog centra put Bjelašnice. Plan je bio brati ljekovito bilje i bilje za herbarijum, potom, kad svežina popusti, naći zgodno mjesto i iskoristiti junsko sunce da se nabaci malo boje. Istog dana se vratiti.
Sarajevo je promaklo pored našeg automobila u bljescima sive boje, svjetala semafora i šarenih ljudi koji su se maglili u krajičku oka, prelomljeni kroz staklo prozora ili ogledalo retrovizora. Jutro je najavilo topao dan, ali planina je planina i sa njom ne vrijedi raspravljati te smo obukli slojeve i slojeve odjeće, od majica bez rukava do prsluka. I naravno, gojzerice.
Negdje kod Dobrinje, skrenuli smo put Igmana koji nas je smrzao svojim pogledom. Mala planina, niska, nevelika, a tako divlja i nepristupačna. Igman, crn od prašuma smreka i jele, sa tek pokojom bukvom, planina je bez mnogo vode. Ispod njega izvire Bosna, a iznad njega, tamo na Bjelašnici i Treskavici, sve pršti od vode, ali on sam je suh. Prešišali smo Igman u par krivina, nismo se ni osvrnuli za skretanje ka Velikom i Malom polju, uništenim ostacima nekadašnjih olimpijskih izletišta. Ta izletišta imaju previše ljudi, previše buke, previše smeća i premalo su alternativna za naš avanturistički duh.
Naš cilj je vrh Bjelašnice, tamo gdje je meteorološka stanica. Jer Veliko polje je za pičkice.
Na Babinom Dolu, tom nesuđenom bosanskom Davosu, malo se zaustavimo ispred jednog od hotela. Skijaške staze su neprepoznatiljive, pod travom i planinskim cvijećem. Sajle ski liftova, istrgnute iz zimske idile, izgledaju tako groteskno ljeti. Ovdje se zaista nema šta raditi. Meni je od Babinog Dola mnogo draži manje poznati Štinji Dol, do koje vodi mala stazica kroz šumu graba. Ta šuma je prelijepa i mami, nažalost, minirana je i još nije očišćena. Sama staza je sigurna, a nagrada za penjanje prelijepa–mir i tišina. Ipak, mi smo odlučili da se odupremo ljepoti Štinjeg Dola i zadržimo kurs. Iskoristićemo još malo asfalt da se približimo još malo našem cilju. Uspon će biti težak, pa da prištedimo snagu. A i neki od mojih saputnika su pomalo lijeni, a vole se hvaliti da su planinari.
Na Bjelašnici ima dosta vode, pa zato ima i dosta sela. Najudaljenija i najpitoresknija su svakako Umoljani i Lukomir, ali sada nećemo tamo. To je sa druge strane planine. Kola, bijelu Ladu Nivu, ostavljamo na kraju jednog malo urbanijeg sela, Tušila. Istorija kaže da su bjelašićka sela Tušila i Milešići jedna od posljednjih utočišta bogumila, koji su se, bježeći pred Katoličkom crkvom, sakrili u teško prohodne visoravni Bjelašnice. Ovo stanovništvo je primilo islam negdje u 18.vijeku. Ostaci ove kulture leže raštrkani svuda po Bjelašnici. Nekropola kod Umoljana je jedno od mjesta gdje treba doći i prisjetiti kako je identitet fluidna, promjenljiva i krhka kategorija. Od bogumilskog identiteta ostadoše samo nadgrobni spomenici.
Iza Tušila počinje jedna mala zaravan, gdje lokalno stanovništvo napasa stoku. Vrlo je neobično vidjeti ovoliko krava na nadmorskoj visini od nekih 1600 metara. Ipak, ovo je zemlja ovce-pramenke i nekih polutornjaka. Upravo jedan ovakav, polutornjak je odlučio da nas prati. Jedna šapa mu je bila povrijeđena, ali očito ne mnogo, i to ogromno pseto će nas vjerno pratiti sve do vrha. Šta li je bilo u njegovoj psećoj glavi, šta mu se svidjelo na nama ili mu je samo bilo užasno dosadno, to ne znam, ali on je išao do vrha sa nama i sa nama se vratio. Na ovakvim putešestvijama važno je imati vrsnog vodiča, a naš šerpas-polutornjak se pokazao dorastao zadatku.
Penjemo se kroz bukovu šumu. Staza je uska, a šuma mračna. Stabla rastu čudno–krenu malo pravo, a onda se počnu kriviti u jednu stranu i nastave rasti tako. Krivac za ovu pojavu je jak, zlosretan vjetar, koji krivi mlada stabla i do vremena kada se ona mogu suprotstaviti zloduhu, već su toliko iskrivljena da im i to što na kraju počnu rasti pravo izgleda samo kao dobra šala. U nekim panjevima i između korijenja ovih stabala nalaze se barice u kojima se presijava gotovo savršeno čista voda. Jedan od mojih prijatelja se sage i umi iz jedne od tih barica. Kad gle čuda–u toj barici živi jedno predivno biće. Zove se triton, latinskog imena Triturus alpestris, vrsta je vodozemca, sa elegantnim repićem i vretenastog tijela. Inače, važi za živuljku koja živi samo u čistim, gorskim jezerima i ugrožen je. To–vidjeti Triturus alpestris u ledenoj vodi, izmedju korijenja subalpinske bukve, u kojoj se upravo umivaš, a koju je juni odvojio od matičnog potoka–to su trenuci ničim izazvane sreće.
Naš šerpas–polutornjak nas lavežom vrati u ovaj svijet. Sav se ukočio, digao uši i tijelom se postavio tako da mi ne možemo ići naprijed. Šta je bilo? Svi smo na oprezu. Možda vuk ili divlji vepar? Medvjed? Pretrnuli smo.
Ispred nas se našao drugi pas, a iza njega stado ovaca. Nekoliko trenutaka kasnije, došao je i čoban, nevjerovatno nerječit tip koji je samo pridržao svog psa i nama rukom dao znak da prođemo. Zahvalili smo mu se, ali on ni tad nije progovorio niti jednu riječ.
Nakon nekih sat vremena hoda kroz šumu, ukazalo se svjetlo i našli smo se na početku nešto oštrijeg uspona, kroz otrovnu travu čemeriku, koja nije trava, već spada u ljiljane. Ova visoka zelen skriva hrpe kamenja, a tamo gdje ima kamena, ima i zmija. Međutim, juni na planini je još uvijek hladan, o čemu svjedoči još poneka krpa snijega, te zmija ne bi trebalo biti. Ipak, opreza nikad dosta i gazimo polako, ispitujući štapovima korake ispred sebe.
Nepunih sat vremena hodnje po ovakvom terenu, visoku zelen smijenila je niska trava. Pred nama se otvorila visoravan. Svuda raste planinska majčina dušica koja je tek počela cvjetati bacajući tračke purpurne boje svuda naokolo između nebrojenih nijansi zelene. Beremo majčinu dušicu i vrkutu i još nebrojene druge biljka čija imena ne biste prepoznali. Kroz ovu čistinu put vodi dalje ka meteorološkoj stanici. Nju već možemo vidjeti, čini se tako blizu, ali uspon je težak i biće potrebno vremena i snage uspeti se na vrh. A valja se vratiti. Moramo ići cik-cak, iako je to duži put, ali je podnošljivije. Iza nas ostaju šuma, selo, put, Babin Dol, grad. Nigdje nikog nema, svuda je tišina i samo huk vjetra lomi zrak. Stazica kojom idemo, posuta šljunkom, polako se izravnava. To je znak da smo na kojih desetak metara od cilja. Pred nama se stvorio kameni znak, nadgrobni spomenik. Ali, to nije stečak. To je spomenik na mjestu gdje je u mećavi stradalo nekoliko mladih ljudi, prije nekih četrdeset-pedeset godina. Išli su istim putem kao i mi, tražeći meteorološku stanicu, ali su se samo vrtili u krug. Stanica se nalazi nekih trideset metara od mjesta njihove tragedije. Tu, u blizini, nalazi se još jedan spomenik. Ova je podignut na mjestu samoubistva jednog meteorologa. Pao je u depresiju jer nije mogao podnositi samoću ovog sablasnog mjesta. Ravnodušna priroda ih je sve pobijedila.
Skidam gojzerice.
Ležim. Ležim na preko 1900m nadmorske visine, tamo gdje počinje pojas planinskih rudina. Nebo je besprijekorno plavo, suho i čisto. Poljska ševa leti tačno onako kako poljske ševe lete. Odiže se i spušta u ritmu, praćena sopstvenim glasom. Glas i ptica su odvojeni i jedno u isto vrijeme, poput dvije sinusoide koje imaju istu frekvenciju, ali različite polazne tačke.
I sad gledam prste kako se šire i dišu, stopala mi uranjaju u tvrdo, a opet, tako meko busenje. Niz planinsku padinu, skoro kilometar udaljenu, pada meka, pjenušava bujica ovaca. Tako je lako zaspati ovdje, gdje je sve plavo, bijelo, zeleno i žuto. Gdje nema ničeg crvenog.
Probudilo me je golicanje po listu. Pogled mi je uhvatio šest pari nožica koje su tabanale po meni. Dižem nogu i gledam tog paučka kako, izgubljen, traži put između mog gležnja i palca. Za to vrijeme, nekoliko mrava takodjer prelazi put, nekuda, preko mojih leđa. Pružam dlan ka pauku i on prelazi na njega. Spuštam ga u busen vrkute, koja je baš tu sebi odabrala mjesto.
Dakle, tako to izgleda. Kada mravi pužu preku tebe. A onda padne noć u kojoj se vide ama baš sve zvijezde. No, prije nego što se pojave zvijezde, daj da još malo gledamo sunce. Sada je to ogromna kugla poslijepodnevne svjetlosti, uvijek ista za sve, a opet, različita kada je se posmatra iz različitih dijelova svijeta. Sjećam se sunca u dolini rijeke Po, ogromnog, ravničarskog sunca, koje nema iza čega da zađe, div koji se nema gdje odmoriti, i visi u nebu, poput egzotičnog lustera, prikačenog tu, neoprostivo blizu. I autobusa koji kruži oko te kugle, kao da je to privatna disko-kugla doline rijeke Po!
Vjetar me iz doline rijeke Po vrati na Bjelašnicu. I jedno krilo, otpalo sa nekog mrtvog insekta, možda mravlje kraljice ili muhe, preleti, kotrljajući se u svojoj lakoći, nisko kroz zrak, preko moje ruke okrenute dlanom ka nebu, prikovane uz zemlju, drhteći prozirno pod suncem.
Okrećem glavu na drugu stranu i tu, uz moje nokte zarivene u nabliži busen trave, hoda, da upravo hoda, jedna tirkizno-crvena minijatura – „disko“ osa. Prebacujem se na bok, i, desnom rukom, onom koja je bila okrenuta nebu, lagano šutnem tu osicu, kao da je praška, kažiprstom i palcem.
U izmaglici, negdje između jakog planinskog sunca i prohladnog vjetra, vidim tvoje lice. Nisi ovdje. Samo si fatamorgana na ovom čudnom mjestu koje tako razorno djeluje na psihu. U savršenom pejsažu, naizgled pitomom, u lažnoj pastorali posutoj ovčicama, rađaju se prikaze. Ovo je mjesto kao LSD–prikaze su ti onakve kakva ti je duša.
Moja prikaza mi sklanja kosu sa lica. Ima plave oči i kosu boje slame, vid orla i ruke heroja. Sretna sam kada znam da ćeš mi skloniti kosu sa lica. Bilo kad, bilo gdje. Ako to i ne učinis, bitno je samo da znam da bi htio. Možda mi, jednostavno, kosa ne padne preko lica kada si ti tu, možda, jednostavno, nisi imao priliku. Bitno je samo da ja znam da bi ti to učinio. Jer, dobrota, kao i zločin, jeste u namjeri.
Sretna sam kada spavam s tobom, ušuškana u tebe, sa tvojim rukama koje se griju između mojih nogu...ili jednom između nogu, prebačenom preko moga boka, dok si drugu provukao ispod mene i miluješ mi pregib desne dojke, od madeža, preko citave kupole, dok zapešćem pritišćes moju bradavicu, bez da je štipaš i potežeš onako kako to rade seljačine. I čuvaš je, kao da je to jedino blago koje imaš u ovim mrtvačkim noćima u zemlji koja nije stvorena za čovjeka, i nikad neće biti, ma koliko nas pokušavali uvjeriti u to...
Pomjeram grudi prema tvojim dodirima. Ti me griješ. Izvlačis ruku iz mog međunožja i poližes prste i staviš ih moja usta...miluješ mi čelo, lice, grlo, tješiš i u posljednjem zamahu, ja sam opkoljena tobom sa svih strana, tvoje podlaktice su mi sad rešetke najslađeg zatvora...prelazim ti od laktova do mišica, do vrata...ljubimo se beznadežno i ne bih shvatila da si ti već u meni da nisam osjetila kako je praznina nestala, a ja sam beskrajno srećna...
A ja se ujutro budim prije tebe, ljubim ti vrat pažljivo, jer znam da ti je koža tu jako osjetljiva i ako ne budem pažljiva, tu će ti se za par minuta pojaviti modrice. Stavljam ti dlan na obraz, i u posljednjem valu uzbuđenja, prelazim rukom od tvog obraza niže, preko prsa, stomaka i znam da ti se digao i znam da me trebaš...poljubim te u svaki od tri tvoja madeža sa donje strane kurca i pušim ti ga polako, nježno, dugo, bez riječi te puštajući da svršiš kada ti to poželiš u moja usta...gutam tvoju spermu i pokazujem ti da u mojim ustima nema više ničega...privlačiš me k sebi i ljubiš.
To je sve sto želim, i sve čega se bojim. Uvijek imaš nešto. I uvijek ga izgubiš.
Kao da je sve to Space oddity – jedna mala, slatka i jednostavna melodija, toliko jednostavna, da niko ne može shvatiti kada se pretvorila u potpunu, zaglušujucu distorziju i kada se opet vratila sebi.
I tu me ravnodušni vjetar probudi u sred plavog, žutog i zelenog, na vrhu planine čije lice gledam svaki dan.
Sarajevo je promaklo pored našeg automobila u bljescima sive boje, svjetala semafora i šarenih ljudi koji su se maglili u krajičku oka, prelomljeni kroz staklo prozora ili ogledalo retrovizora. Jutro je najavilo topao dan, ali planina je planina i sa njom ne vrijedi raspravljati te smo obukli slojeve i slojeve odjeće, od majica bez rukava do prsluka. I naravno, gojzerice.
Negdje kod Dobrinje, skrenuli smo put Igmana koji nas je smrzao svojim pogledom. Mala planina, niska, nevelika, a tako divlja i nepristupačna. Igman, crn od prašuma smreka i jele, sa tek pokojom bukvom, planina je bez mnogo vode. Ispod njega izvire Bosna, a iznad njega, tamo na Bjelašnici i Treskavici, sve pršti od vode, ali on sam je suh. Prešišali smo Igman u par krivina, nismo se ni osvrnuli za skretanje ka Velikom i Malom polju, uništenim ostacima nekadašnjih olimpijskih izletišta. Ta izletišta imaju previše ljudi, previše buke, previše smeća i premalo su alternativna za naš avanturistički duh.
Naš cilj je vrh Bjelašnice, tamo gdje je meteorološka stanica. Jer Veliko polje je za pičkice.
Na Babinom Dolu, tom nesuđenom bosanskom Davosu, malo se zaustavimo ispred jednog od hotela. Skijaške staze su neprepoznatiljive, pod travom i planinskim cvijećem. Sajle ski liftova, istrgnute iz zimske idile, izgledaju tako groteskno ljeti. Ovdje se zaista nema šta raditi. Meni je od Babinog Dola mnogo draži manje poznati Štinji Dol, do koje vodi mala stazica kroz šumu graba. Ta šuma je prelijepa i mami, nažalost, minirana je i još nije očišćena. Sama staza je sigurna, a nagrada za penjanje prelijepa–mir i tišina. Ipak, mi smo odlučili da se odupremo ljepoti Štinjeg Dola i zadržimo kurs. Iskoristićemo još malo asfalt da se približimo još malo našem cilju. Uspon će biti težak, pa da prištedimo snagu. A i neki od mojih saputnika su pomalo lijeni, a vole se hvaliti da su planinari.
Na Bjelašnici ima dosta vode, pa zato ima i dosta sela. Najudaljenija i najpitoresknija su svakako Umoljani i Lukomir, ali sada nećemo tamo. To je sa druge strane planine. Kola, bijelu Ladu Nivu, ostavljamo na kraju jednog malo urbanijeg sela, Tušila. Istorija kaže da su bjelašićka sela Tušila i Milešići jedna od posljednjih utočišta bogumila, koji su se, bježeći pred Katoličkom crkvom, sakrili u teško prohodne visoravni Bjelašnice. Ovo stanovništvo je primilo islam negdje u 18.vijeku. Ostaci ove kulture leže raštrkani svuda po Bjelašnici. Nekropola kod Umoljana je jedno od mjesta gdje treba doći i prisjetiti kako je identitet fluidna, promjenljiva i krhka kategorija. Od bogumilskog identiteta ostadoše samo nadgrobni spomenici.
Iza Tušila počinje jedna mala zaravan, gdje lokalno stanovništvo napasa stoku. Vrlo je neobično vidjeti ovoliko krava na nadmorskoj visini od nekih 1600 metara. Ipak, ovo je zemlja ovce-pramenke i nekih polutornjaka. Upravo jedan ovakav, polutornjak je odlučio da nas prati. Jedna šapa mu je bila povrijeđena, ali očito ne mnogo, i to ogromno pseto će nas vjerno pratiti sve do vrha. Šta li je bilo u njegovoj psećoj glavi, šta mu se svidjelo na nama ili mu je samo bilo užasno dosadno, to ne znam, ali on je išao do vrha sa nama i sa nama se vratio. Na ovakvim putešestvijama važno je imati vrsnog vodiča, a naš šerpas-polutornjak se pokazao dorastao zadatku.
Penjemo se kroz bukovu šumu. Staza je uska, a šuma mračna. Stabla rastu čudno–krenu malo pravo, a onda se počnu kriviti u jednu stranu i nastave rasti tako. Krivac za ovu pojavu je jak, zlosretan vjetar, koji krivi mlada stabla i do vremena kada se ona mogu suprotstaviti zloduhu, već su toliko iskrivljena da im i to što na kraju počnu rasti pravo izgleda samo kao dobra šala. U nekim panjevima i između korijenja ovih stabala nalaze se barice u kojima se presijava gotovo savršeno čista voda. Jedan od mojih prijatelja se sage i umi iz jedne od tih barica. Kad gle čuda–u toj barici živi jedno predivno biće. Zove se triton, latinskog imena Triturus alpestris, vrsta je vodozemca, sa elegantnim repićem i vretenastog tijela. Inače, važi za živuljku koja živi samo u čistim, gorskim jezerima i ugrožen je. To–vidjeti Triturus alpestris u ledenoj vodi, izmedju korijenja subalpinske bukve, u kojoj se upravo umivaš, a koju je juni odvojio od matičnog potoka–to su trenuci ničim izazvane sreće.
Naš šerpas–polutornjak nas lavežom vrati u ovaj svijet. Sav se ukočio, digao uši i tijelom se postavio tako da mi ne možemo ići naprijed. Šta je bilo? Svi smo na oprezu. Možda vuk ili divlji vepar? Medvjed? Pretrnuli smo.
Ispred nas se našao drugi pas, a iza njega stado ovaca. Nekoliko trenutaka kasnije, došao je i čoban, nevjerovatno nerječit tip koji je samo pridržao svog psa i nama rukom dao znak da prođemo. Zahvalili smo mu se, ali on ni tad nije progovorio niti jednu riječ.
Nakon nekih sat vremena hoda kroz šumu, ukazalo se svjetlo i našli smo se na početku nešto oštrijeg uspona, kroz otrovnu travu čemeriku, koja nije trava, već spada u ljiljane. Ova visoka zelen skriva hrpe kamenja, a tamo gdje ima kamena, ima i zmija. Međutim, juni na planini je još uvijek hladan, o čemu svjedoči još poneka krpa snijega, te zmija ne bi trebalo biti. Ipak, opreza nikad dosta i gazimo polako, ispitujući štapovima korake ispred sebe.
Nepunih sat vremena hodnje po ovakvom terenu, visoku zelen smijenila je niska trava. Pred nama se otvorila visoravan. Svuda raste planinska majčina dušica koja je tek počela cvjetati bacajući tračke purpurne boje svuda naokolo između nebrojenih nijansi zelene. Beremo majčinu dušicu i vrkutu i još nebrojene druge biljka čija imena ne biste prepoznali. Kroz ovu čistinu put vodi dalje ka meteorološkoj stanici. Nju već možemo vidjeti, čini se tako blizu, ali uspon je težak i biće potrebno vremena i snage uspeti se na vrh. A valja se vratiti. Moramo ići cik-cak, iako je to duži put, ali je podnošljivije. Iza nas ostaju šuma, selo, put, Babin Dol, grad. Nigdje nikog nema, svuda je tišina i samo huk vjetra lomi zrak. Stazica kojom idemo, posuta šljunkom, polako se izravnava. To je znak da smo na kojih desetak metara od cilja. Pred nama se stvorio kameni znak, nadgrobni spomenik. Ali, to nije stečak. To je spomenik na mjestu gdje je u mećavi stradalo nekoliko mladih ljudi, prije nekih četrdeset-pedeset godina. Išli su istim putem kao i mi, tražeći meteorološku stanicu, ali su se samo vrtili u krug. Stanica se nalazi nekih trideset metara od mjesta njihove tragedije. Tu, u blizini, nalazi se još jedan spomenik. Ova je podignut na mjestu samoubistva jednog meteorologa. Pao je u depresiju jer nije mogao podnositi samoću ovog sablasnog mjesta. Ravnodušna priroda ih je sve pobijedila.
Skidam gojzerice.
Ležim. Ležim na preko 1900m nadmorske visine, tamo gdje počinje pojas planinskih rudina. Nebo je besprijekorno plavo, suho i čisto. Poljska ševa leti tačno onako kako poljske ševe lete. Odiže se i spušta u ritmu, praćena sopstvenim glasom. Glas i ptica su odvojeni i jedno u isto vrijeme, poput dvije sinusoide koje imaju istu frekvenciju, ali različite polazne tačke.
I sad gledam prste kako se šire i dišu, stopala mi uranjaju u tvrdo, a opet, tako meko busenje. Niz planinsku padinu, skoro kilometar udaljenu, pada meka, pjenušava bujica ovaca. Tako je lako zaspati ovdje, gdje je sve plavo, bijelo, zeleno i žuto. Gdje nema ničeg crvenog.
Probudilo me je golicanje po listu. Pogled mi je uhvatio šest pari nožica koje su tabanale po meni. Dižem nogu i gledam tog paučka kako, izgubljen, traži put između mog gležnja i palca. Za to vrijeme, nekoliko mrava takodjer prelazi put, nekuda, preko mojih leđa. Pružam dlan ka pauku i on prelazi na njega. Spuštam ga u busen vrkute, koja je baš tu sebi odabrala mjesto.
Dakle, tako to izgleda. Kada mravi pužu preku tebe. A onda padne noć u kojoj se vide ama baš sve zvijezde. No, prije nego što se pojave zvijezde, daj da još malo gledamo sunce. Sada je to ogromna kugla poslijepodnevne svjetlosti, uvijek ista za sve, a opet, različita kada je se posmatra iz različitih dijelova svijeta. Sjećam se sunca u dolini rijeke Po, ogromnog, ravničarskog sunca, koje nema iza čega da zađe, div koji se nema gdje odmoriti, i visi u nebu, poput egzotičnog lustera, prikačenog tu, neoprostivo blizu. I autobusa koji kruži oko te kugle, kao da je to privatna disko-kugla doline rijeke Po!
Vjetar me iz doline rijeke Po vrati na Bjelašnicu. I jedno krilo, otpalo sa nekog mrtvog insekta, možda mravlje kraljice ili muhe, preleti, kotrljajući se u svojoj lakoći, nisko kroz zrak, preko moje ruke okrenute dlanom ka nebu, prikovane uz zemlju, drhteći prozirno pod suncem.
Okrećem glavu na drugu stranu i tu, uz moje nokte zarivene u nabliži busen trave, hoda, da upravo hoda, jedna tirkizno-crvena minijatura – „disko“ osa. Prebacujem se na bok, i, desnom rukom, onom koja je bila okrenuta nebu, lagano šutnem tu osicu, kao da je praška, kažiprstom i palcem.
U izmaglici, negdje između jakog planinskog sunca i prohladnog vjetra, vidim tvoje lice. Nisi ovdje. Samo si fatamorgana na ovom čudnom mjestu koje tako razorno djeluje na psihu. U savršenom pejsažu, naizgled pitomom, u lažnoj pastorali posutoj ovčicama, rađaju se prikaze. Ovo je mjesto kao LSD–prikaze su ti onakve kakva ti je duša.
Moja prikaza mi sklanja kosu sa lica. Ima plave oči i kosu boje slame, vid orla i ruke heroja. Sretna sam kada znam da ćeš mi skloniti kosu sa lica. Bilo kad, bilo gdje. Ako to i ne učinis, bitno je samo da znam da bi htio. Možda mi, jednostavno, kosa ne padne preko lica kada si ti tu, možda, jednostavno, nisi imao priliku. Bitno je samo da ja znam da bi ti to učinio. Jer, dobrota, kao i zločin, jeste u namjeri.
Sretna sam kada spavam s tobom, ušuškana u tebe, sa tvojim rukama koje se griju između mojih nogu...ili jednom između nogu, prebačenom preko moga boka, dok si drugu provukao ispod mene i miluješ mi pregib desne dojke, od madeža, preko citave kupole, dok zapešćem pritišćes moju bradavicu, bez da je štipaš i potežeš onako kako to rade seljačine. I čuvaš je, kao da je to jedino blago koje imaš u ovim mrtvačkim noćima u zemlji koja nije stvorena za čovjeka, i nikad neće biti, ma koliko nas pokušavali uvjeriti u to...
Pomjeram grudi prema tvojim dodirima. Ti me griješ. Izvlačis ruku iz mog međunožja i poližes prste i staviš ih moja usta...miluješ mi čelo, lice, grlo, tješiš i u posljednjem zamahu, ja sam opkoljena tobom sa svih strana, tvoje podlaktice su mi sad rešetke najslađeg zatvora...prelazim ti od laktova do mišica, do vrata...ljubimo se beznadežno i ne bih shvatila da si ti već u meni da nisam osjetila kako je praznina nestala, a ja sam beskrajno srećna...
A ja se ujutro budim prije tebe, ljubim ti vrat pažljivo, jer znam da ti je koža tu jako osjetljiva i ako ne budem pažljiva, tu će ti se za par minuta pojaviti modrice. Stavljam ti dlan na obraz, i u posljednjem valu uzbuđenja, prelazim rukom od tvog obraza niže, preko prsa, stomaka i znam da ti se digao i znam da me trebaš...poljubim te u svaki od tri tvoja madeža sa donje strane kurca i pušim ti ga polako, nježno, dugo, bez riječi te puštajući da svršiš kada ti to poželiš u moja usta...gutam tvoju spermu i pokazujem ti da u mojim ustima nema više ničega...privlačiš me k sebi i ljubiš.
To je sve sto želim, i sve čega se bojim. Uvijek imaš nešto. I uvijek ga izgubiš.
Kao da je sve to Space oddity – jedna mala, slatka i jednostavna melodija, toliko jednostavna, da niko ne može shvatiti kada se pretvorila u potpunu, zaglušujucu distorziju i kada se opet vratila sebi.
I tu me ravnodušni vjetar probudi u sred plavog, žutog i zelenog, na vrhu planine čije lice gledam svaki dan.
